|
zato ti nisam pisao, iskreno, tih dana jedva sam
disao (jedan teški) kako ne razumiješ da se nikad ništa nije dogodilo (da nikada ništa nisam napisala) da je sve izmislio pesnik kojem nikad nisam vjerovala, ali sam samo njega slušala. on mi je pjevao pjesme o ljubavima, onim pankerskim, panonskim, gradskima što se uvijek čine poznate, koje znam napamet (a kad kažem napamet tad to premašuje sve što do sad poznajete) a ipak mi nikad nije dao da pritom mislim baš na njega. i prokletstvo, užasno prokletstvo, uvijek su odonda takvi. onaj, jedan od prvih, lud (zato nemam ni predodžbu o običnom), kojeg se nikad nisam sjećala kao svog. onaj, onaj koji je mjerio tišinu, i skupljao koncentraciju prije nego će prvog puta te godine uroniti u more, nikad nismo podijelili joint. onaj koji se izvinjavao za kung fu, posljednji se puta javio iz nekakvih bosanskih planina, onda kada sam ja mokrih nogu hodala po kišnom skopju i nisam mogla izdržati da ne pomiješam malo priče, da se ne javim, da ne odjeknemo još jednom ni za što. onaj koji me upoznavao uvijek iznova, čekao na trgu ili tko zna, možda ispred kino zagreba, dok srce radi bim bam, opraštao mi što sam komotna i nikada ne ustuknem pred njegovim natmurenim licem, pa ja sam te i voljela najviše dok si bio nadrkani medo panker i dok nisam morala, kao i uvijek, vrtiti po starom always already gone. onaj koji me tako egzistencijalno zavolio tada, prepoznao me, i htio me, a nismo nikada ništa osim onih par jutara na cvjetnom trgu koliko sam izdržala. onaj koji ništa nije znao protumačiti skuhao je lošu kavu nije volio horoskop i nije me nagovarao da ostanem? nekada mislim, što ako nastavim, što ako vam sve kažem, hoćemo li se raspasti? vi koji čitate jer sam loša ili ja koja pišem jer ni takva loša nisam ništa posebno? oni, koje se nikada neću usuditi posve napisati, nastaviti, dok ne dođem do kraja uvijek su bili na različite načine nemogući, princip je isti ostalo su nijanse. sve koje bi mogla, nisu bili zar logika nije jasna? nema pjesme o njemu, nema dana koji bih vam opisala, ogromnih očiju, nema tog razočaranja koje ne mogu prešutjeti. ne znam u čemu je veći problem, u tome što svijet želi nešto od tebe ili u tome što nitko ne želi da se mijenjaš? u tome što si uvijek nekome dio navike u to se pouzdaju. vole da ih ne iznevjeriš, vole da se pretvoriš u nekog kog očekuju u tom trenutku da se njihov trenutak ne bi na licu mjesta pretvorio u sumnju jer sumnje uvijek ostavljamo za kasnije. sve kontam ali protiv sebe sve teže ide žalibože mladosti, ako sam večeras tako stara. gdje će me naći lijepi dječaci, gdje ćemo se to naći za stolom pa ćemo pričati o tome tko se čime bavi, pa će me pitati o tetovaži, o tome što sam mislila, a ja ću uvijek protestirati, uvijek neko negodovanje na licu, pa će me zavoljeti još onda dok me ne razumiju. bolje da me ni ne nađu, da nema više ni jedne priče jer ovdje kod mene je ravno, jebeno ravno, zato sam tako moćna buraz odatle i protest na licu, odatle ja i mislim, najviše, najjače, najdublje, samo to & jedino moguće bolje me nemojte ni naći jer ne znam mogu li podnijeti to da ste dobri čak toliko da pomislim da ću ovog puta izabrati priču a ne pjesmu. (pjesme su uvijek kvarile priče pa se sve osipa) možda se vraćam u maternicu a možda se mijenjam, uvijek sam mislila da je sve u vezi. par naličja iste energije. ako mogu pobjeći svim mogućim ljubavima koje upravo sada pitaju tamo po kafićima neke druge djevojke što su mislile ako su išta mislile, moram moći iznevjeriti sve što želite da budem. da podnosim egzistencije, da podnosim izgovorena zajedništva, da pojurim za vama jer vas volim. ja vas volim ali kada mi je to pomagalo? svatko si može pomoći samo tako što je svoj, ma što god to u određenom trenutku značilo. kad to prestane plašiti, onda više ni ne može drugačije. sve je dobro dok si smijemo međusobno iznevjeriti očekivanja. meni je žao svih onih koji su me htjeli, čak i onih kojima sam ja narušavala slobodu da me ne žele, pa sam ih uzimala zdravo za gotovo (da samo znaju koliko sam o njima pisala :S). žao mi je što nekad izgledam kao da se mijenjam i što vam remetim trenutke. možda sam se vratila u djetinjstvo, a možda je sve što će se dogoditi samo sjećanje prošlog života. zamjena poezije za crteže, desna noga koja udara prvu dobu, slaba prehrana & kornjače u mislima. snovi o tužnim majkama, uplašene ruke koje zovu da provjere je li sve u redu, tregeri na hlačama, pa ja sam oduvek htela da budem indijanac sve se uvijek samo iznova vraća (i mi). mislite da želim nešto reći, da želim raščistiti nešto što se nakuplja, da želim mir? ne, dragi ljudi. opet niste pogodili ja ovime ne želim ništa. pjesma nikada nije vodila nikamo nikada nije služila ničemu pjesma je uvijek bila samo čista destrukcija |