|
tamo je sve uvijek tužnije
čitavu večer smo švorc, nikog nema u ovom kafiću, svi nas ovdje još samo jedva poznaju (ili su već umorni od toga kakve smo), a i sinoć smo pretjerale, nismo u formi. neki stari klinci su sad već odrasli, pustili su bradu, imaju lijepe djevojke i više ih ne prepoznajemo i ne razlikujemo od naših vršnjaka. neki brucoši već sad kukaju za zagrebom, a neki odlaze prije nego za sve postane prekasno. čitavu smo večer sami svoje sjene, a onda se noć odjednom koncentrira u neočekivanim oblicima i u neočekivanim točkama, pa se slučajno spotaknem o nečiju tuđu sjenu, jednog petra pana o kojem stvarno nisam planirala nikad više razmišljati, pomalo sam ga se klonila, stvarno jesam, klonim ga se godinama jer nemam snage više loviti ičije poglede, ionako smo iz drugih priča ispali, i nemamo veze mi nemamo veze, ali kad smo m. i ja vani ništa se ne događa po redu već neredu, i onda za par minuta ta tuđa sjena i ja dijelimo drvenu klupu i pivo, fajrunt je a mi mirno sjedimo. njemu je najbolja životinja jelen (JELEN, ja sam umrla od njegovih odgovora, on je volio moja pitanja), a ako baš mora odabrati boju onda je crna a okej, zelena, dobra je definitivno pa sve je oko nas sat vremena kasnije posve zeleno joj mama, da ti znaš šta sam radila na uskrs ujutro ne bi bila ovako bijesna i stvarno mi je žao što mi ne ide s ovim rajčicam i rotkvicama, VIDIM JA kako si sve aranžirala za mene, KOLIKO si se trudila, koliko si čekala jer ti JESI najbolja mama na svijetu, ali ja uopće, uopće noćas nisam bila tako loša kao što sam inače. samo su me zbunili, totalno su me zbunili sjedila sam na jednoj klupi u tom parku i gledala u livadu ispred nas (prostirala se, onako kako to najviše volim) dodirivala sam mu rame, pokušala ga čak pomaziti po tom ramenu, bila sam jako smiješna, a zapravo sam pazila da ga ne dodirnem previše, da to ne bude napad zamisli, ja pa da napadam (ja sam ti dobra, kažem mu) ma zna on, ali samo je htio sjediti tamo u kutu kafića, a mi smo baš morali doći, ZAŠTO si došla pita me samo si odužila ovo jutro, koje nikako da propisno svane, a ionako ništa od nas ma znam ja to, kažem mu, znam ja to od početka ali kad si sav taki neki prekrasan kako da te pustim? radije čekam da se nasmiješ zadnji put, i prestaneš odgađati svoj odlazak, draže mi je i to odvratno 'sori' na kraju, opet uz smiješak (nikad nisam vidjela sjebaniji osmijeh u životu), nego pomisao da sam ja odlučila da je dosta ja to ne mogu. to ne bi bila ja, da sam otišla već oko 4 ili tako nešto, ako ništa drugo onda jer je uskrs i tako sam rijetko doma i jer se moja majka po običaju već budi, stavlja vodu za kavu, pali prvu cigaretu i kuha jaja i reže rajčicu jer misli sad kad dunja umorna dođe opet će sjesti preko puta mene kao uvijek i jesti ko da joj je to zadnje na svijetu, vidiš, bilo bi razloga za stati na kraj ovoj čudnoj jutarnjoj agoniji, ali meni je lijepo biti ovako zbunjena pokraj tebe s tvojim strahom, strahovima, gledati kako izviru dok se smiješ dok smo sjedili na bankini uz cestu i dok su još tvoje primjedbe da bi me možda trebao povesti doma zvučale kao da bi se to i moglo dogoditi i dok smo razglabali o tom grafitu preko puta rekao si te dvije strahotice, ta dva mala užasa (ogromna, ogromna) a ja sam se smijala kao da uopće ne pričaš o najljepšoj stvari na svijetu: ali, šta ako se ti zaljubiš? ili šta ako se ja zaljubim? (šta onda, u kakvom smo tek onda kurcu, ha?) i znaš to, kad je pitao što bi bilo da se zaljubim (mislim da je više to pitao jebene vrapce u grmlju, svoju prošlost, svoj strah, nego mene, ja sam vjerojatno prilično irelevantna ovdje i danas) ja sam se pukla smijati i rekla nešto u stilu da ionako nema šanse, a zapravo zapravo sam htjela reći „ne znam za tebe, ali ja ne znam zbog čega bi drugog mogla biti sretnija“ majka jedva da priča sa mnom, ja jedva dišem, a zapravo sam još uvijek tamo na klupi na toj livadi, još nismo prošli, još se nisi odvažio ustati i krenuti, ja se još ne vraćam doma u leopard čarapama i majici na kojoj kažem da sam izgubila kontrolu (možda nisam kontrolu, možda sam samo granice) i mimoilazim se s gospođama u kostimima koje nose svetiti jelo na misu, još vrijeme ne leti, zaglavilo je negdje oko šest i petnaest, još nisi sve učinio realnim a ti ne znaš u što ja vjerujem, i koliko se stoički držim mašte i meni je sve ovo skroz prihvatljivo, o dapače ja bi uramila ovo jutro da mogu i zapravo ne znam kako priznati da se događa isto što i prije tri godine, da ja ne znam što ti želiš, ako išta zapravo želiš i da tebi možda ne treba ovo možda ti stvarno uopće ne treba, možda si samo zaglavio (tada, prije, si me i poveo doma, mora da si bio skroz rastrojen, puštao mi balkan beat i nisi znao što bi, ali znao si da nećeš ništa) sad opet razvlačiš to smješkanje cijelu noć, rastežeš ga, ne možeš protiv sebe a jedino to radiš sistematično i to da ćeš opet na kraju samo otići, stvarno hoćeš cijelo vrijeme znam, MORALA SAM ZNATI, jedno jutro krcato očajem raširilo se po toj livadi ispred nas i sunčalo se na rosi a ja ga nisam mogla pustiti morala sam ga se držati dok god ti ne odjebeš ovu farsu pitanje je sekunde, vidim ti u držanju. jer ja ne znam svojatati ljude, pa ni tebe, ja od tebe neću ništa tražiti, ali mogu obgrliti taj očaj i stoički odbiti ići morat ćeš prvi jer kakav god da si ti, koliko god slojeva ljepote i sranja i nekakve izopačene ljubavi za nekoga imaš, e pa i ja sam nekakva i tjerat ću do kraja, tu smo si ko brat i sestra, izgleda možda se svi uvijek nekako vraćamo jedni drugima, možda se trebamo a možda samo da si iznova osvijestimo vlastite strahove baj d vej, ja bi tvoje popakirala u kutijice, pažljivo, i spremila ih negdje u dnu ormara, ispod svojih stvari, i čuvala ih i pustila te da se odmoriš i da znam bolje, možda bi mu na ono njegovo 'sori' doviknula da će sve biti u redu, (kao što nekad prije spavanja pitam n. i poput petogodišnjakinje molim ju da ponovi mantru), ali ovog puta stvarno nisam sigurna u to obično kad kažem nekome 'ti mene uopće ne poznaješ' to znači nekakvu ljutitu obranu i odbijanje, ali samo bi ovog puta značilo 'isuse stvarno bi bilo lijepo kad bi me poznavao' ja eto danas mogu napisati najtužnije stihove i ne zavaravam se, svaki je do krajnosti ljubavan, ali umjesto dečku s gorkim smijehom, prijateljici šaljem u poruci srce iako sam u mislima još na toj livadi, još je jutro i sve je svjetlucavo i zeleno i njegova neugoda jer ja ne želim otići može se rezati nožem, zaklopim oči i želim da me nema |