|
prije nego odem provjeriti
kako je slavonija (i jel svo drveće još na mjestu) ne bih silovala papir (radije sebe) jer to ionako ide ko klackalica, nekoliko tjedana gušenja od trnaca, čudesnosti, mira, onda jedan prazan dan, tako da stigneš malo umrijet i utisnut to sve u sebe, bit prazan, bit mehaničan, bit statičan i puštat nek živi bez tebe, nek ono šta si htjela reć ode ovih smo tjedana bili stare duše. na sve smo nadolazili, savršeno smo se promatrali, nit tužno, nit samozadovoljno, nego onako kao kad se zatekneš noću u praznoj ulici, nekoj lijepoj, prekrasnoj, i čudiš se jebote, sredina je tjedna, gdje sav taj svijet svakog dana i sve šta bi trebalo postojati i koji kurac znaju, nama je toplo bilo ih je masu, i sve smo ih skužili, jer smo stare duše, nikog nismo otjerali volim nas takve (kad piše, prosto ne ume da je prećuti) trojica probranih likova, ne znaš koji je sjebaniji od kojeg i na koliko razina, a glavna faca je pomalo i duhovita pomislim čak, ugodno su društvo (krezubo, skrenulo, mucavo, ali hej, to nema veze s vezom), cjenka se sam s nama oko kikirikija, na trenutak nam nudi i svoju životnu priču (ali ni ne pokušava, nema namjeru, on nije na taj način slab), odmah prepoznaje odakle sam i samo žele saznati koja je zapravo od nas dvije starija na naš zahtjev odlaze, ne bi oni nikad (a mogao bi se, kaže, ovdje ukopati i ne otići do preksutra) slušaju nas, jebote, poštujemo se, oni odlaze a mi se skoro zahvaljujemo na društvu glavna faca trči nazad, skače i vrišti „ali ja vas volim!!!“ nasmijava nas, odvaljujemo se, noći su nekad dobre same po sebi i koncerti, kad se publika i oni sa stejdža obostrano žele, a ja napustim svoje, kud si ono otišla, ma ja ne mogu samo promatrati šutku barem padnem koji put, barem pustim da se kližu o mene mokri, barem malo najebem, još uvijek ne mogu promatrati to je kao kad pristaješ na fikcionalni ugovor, da je tu i sada to istina, tako mi uvijek kad izađemo, volimo biti akteri uostalom, ovdje se večer napreže do panka a potom opušta na mekani reggae, svi ćete preživjeti, svima ću vam izmamiti osmjeh, svi ćete malo orgazmirati sve ćemo vas zagrliti, ovako mokri, kao da smo vas oblizali, svi ćete morati malo osjetiti šta ćete propuštati cijelog života tako ja kad izađem navečer, kad vas sretnem nisam sebična, dajem brojeve, pristajem na buduće dogovore (neću se javiti, neću doći) jer na koncu, sve ih, ionako volim, nema to veze s tim što će biti, (razilazim se i s boljima), kad si stara duša voliš da se zdravoljudski priča, uvažava, pa makar i otresa, da se želi zauvijek ostati, i da se ne računa po tom hoće li se sutra pred svijetom stidjeti tamo u dnu organizma mi je neka zamišljena srećica, adrenalin, smrt, odurna otrovana zaljubljenost, što li pokreće se, baš čujem ko kad se okrznemo u prolazu na faksu i pozdravimo se ko fol a zapravo smo se pozdravili za svu ljubav ovog svijeta (znam ja to) nikad ne stignemo i nemamo si šta reći i nespretno je, uh što volim nespretno volim i one, njih s bubnjevima, s kojima se uvijek gledam u polukrugu, pa kasnije s pivom, nekako su polusavršeni možda jer su različiti a dopuštaju da ipak funkcioniramo bez greške, možda jer su laki, jer sve postaje lakše i bliže, a to je, znamo, najbolji filing na svijetu poslije njega ideš lagan ulicom moj bubanj je od iroko drveta, iz abidjana, lijepo je izgovarati ime njegovog grada, još nema ime, a treba mu, bio bi miki da miki nije tako...znaš već crna slova s bijelih prezentacija bojim u rasta boje crvena žuta zelena, volim teoriju i ne znam jesam li luda što mislim da se sve to podupire me gusta reggae, me gustas tu skroz je razumljivo da se naizgled jednostavne stvari drže ruku pod rukom sa svojim složenim objašnjenjima, oni se VOLE, svaka je stranica lagani, lagani ritam ne znam ali sam uvjerena da se podupire, i ja se podupirem o svaki znak, ne, čekaj ONI MENE podupiru, a ništa ne tražim, ne izrabljujem ih, ne držim se za njih ni za kog se ja- pa se uvijek iznenadim kad sam im u svijetu, ko da su mi poklonili sunce. srela sam jednog lika iz onih naših nelogičnih noćnih ekipa, htio se dogovoriti za neko skupno nalaženje, a meni je najljepše bilo ono kad me u prolazu zvao umanjenicom iako znali smo se samo izvana. i neki vječiti sarkastičari priznali su mi da vide da sam ih počela uvažavati a i oni su mene od početka kako ne bi, voziš stari auto, spavaš pijan u kafiću (znala sam da si naš), previše zajebavaš a onda govoriš o ljubavi, super si, liče. otepam tuđi pepeo s dimija, i burek, žmirkam na suncu, budim se obučena. dobro jutro, tugo, radim zelenu crtu iznad oka. da vam barem svima mogu izjaviti ljubav, da vam bar mogu govoriti o nečem drugom osim o srnama i psima i antiću da vam mogu reći koje su boje bile njene ruke one noći kada nas je pucao adrenalin i kada smo na gradski zid stavile jednu malu tugu svijeta dobro jutro, tugo, pitam se je li moguće da neka ljubavna veza traje zauvijek možda se nikad nisam to pitala, možda sam se pitala postoji li uopće ljubavna veza, ako su sve pomalo i ako to znaš a nikad zapravo nisi pristao nego bi sve u jednom (marto?) navečer pijem nekakav sumnjivi rooibos s medom (podsjeća na jedan coffee shop na najčudnijem putovanju u mom životu) i limunom i cimetom, cimerica gleda španjolske crtiće lijeva šaka mi je išarana sve je jasno a zapravo, i miss the comfort in being sad ovdje nisam nikad, nikad konkretno, previše je svega, grada, dana, pokreta a kad smo kod toga, a nirvana je stvarno i dalje najjebenija grupa ikad, budizam i destrukcija, smrt i krajnja ljepota, kad skroz zapizdiš a i dalje si najljepša osoba na svijetu ja kad ne mogu pisati to je jer ne mogu reći ništa manje nikada ne mogu reći ništa manje * morat ću se propušiti ruke su mi usamljene nemoj me jebat da ne vidiš to? ali to svi žele, pretpostavljam, nemam nekog osobitog prava baš ja to trebati, i baš takvo, svaki od njih je pomalo usamljen i traži pogled koji će se zadržati, čeka, ostaje do zadnjeg trenutka, želi vas zadržati, odlazi doma a sve je nedorečeno možda i ne traže ništa, možda su oni puno skromniji ali redovi i ne služe puno većim stvarima nego da ti se obratim |