|
mala je loše raspoložena večeras. nikad nije bilo gore željeti da si šejn. gasi tek upaljene cigarete, glas je plačan, i odlazi spavati prije pola deset.
ko da je bitno koliko je, debili. urlam na telefon, čaj mi se hladi, htjela sam reći tamo još nešto u seminaru u vezi bulgakova, a možda sam radije njoj trebala reći ono što o majstoru i margariti jedino pamtim od prvog čitanja romana- da je najgori grijeh kukavičluk, i da goribor ima pravo kada kaže da onaj koji sa đavlom nije tikve sadio, sa đavlom ih neće ni brati. nisam stigla, otišla je spavati. nisam se sjetila. možda mi komparativna i ne radi dobro, na koncu. ona ne vjeruje da ti faks može raditi dobro, u dubinskom smislu. ja vjerujem, valjda, al ja svašta vjerujem. s malom se rijetko ne slažem. nekad se ipak, eto, ne slažem. ona više ne vjeruje da nešto znači izbor knjiga i muzike, večeras je mala skroz loše raspoložena. večeras mala vjeruje da svi idemo u istom smjeru. (u kurac ili do bestraga, skroz je svejedno) večeras se i meni odjednom žestoko plače, jer i meni, izgleda, sve manje vjeruje. ne vjeruje mi da ja ne bi nikad, da ja stvarno ne bi- NIKAD, da ne mislim za ozbiljno. uopće me ne sluša. jedna obitelj iz dokumentarca živi na splavi i nema nacionalnost, ponavlja ona, a ja joj ne stignem objasniti da ja- čitavo vrijeme GRADIM tu jebenu splav za sebe. za nas, valjda, ako poželi, ako samo POŽELI. ja ću ju IONAKO SAGRADITI. ja ću, čim budem sigurna da znam način, otići i spaliti sve dokumente i papire, ja ću se preko narodnih novina odreći svega što nas je pokušalo „predodrediti“, ja ću odvezat (nekad uopće nije potrebno rezati, stvarno) konopac i kako mala onda može plakati i vikati o nekakvoj tamo obitelji koja ju ni ne pozna, koja možda uopće nije duhovita, koja nikad s njom nije ujurila u šutku i koja ju nikada nije slušala kako joj na telefon kuka o prošloj noći, ili o ovoj, svejedno je. kako mala može pričati o glupoj obitelji koja uopće NEMA POJMA koliko mala voli jazz i zanimljive dečke i njihova leđa i lijepu arhitekturu i koliko kvalitetno mala razmišlja. o nekoj obitelji koja možda uopće ne bi skužila kakvo je nešto kada mala kaže da je 'baš onako, znaš', kada i ja, tu, svaki dan i svaku noć kad smišljam što i kako dalje, GRADIM jebenu splav. gradim ju za SEBE, jer nikad nisam pomislila da bi se ja mogla pobrinuti i za kog drugog, ali bi nakačila cijeli šlep na nju ako bi ONA poželjela sa mnom, pa barem to poželjela na sekundu, stvarno. kako mala ne primjećuje koliko ja RADIM na tome da budemo najbolje, da živimo u borovoj šumi i mjerimo vrijeme „dužinama senki“. i pazi, ne jednom, nego uskoro. (i kako ne primjećuje da literatura i muzika mene katkada uče životu DOSLOVNO i da je to neviđena sreća) i da imamo taj glupi salaš, makar u indijskim planinama ili u nizozemskom polju tulipana, ili barem na nekom dalmatinskom otoku, ili u pričama koje će mala pisati i s kojima će se proslaviti, ako već ne na nekom panonskom bregu. možda mala nikad nije skužila koliko sam ja bila ozbiljna kada sam pričala o tom salašu. i da će svako zamišljeno mjesto iz priče koju mala napiše biti tisuću puta bolje od nekih mjesta na kojima će neki oni možda biti za stvarno. (mala, zapamti, ljudi govore i misle da obožavaju puno tog šta samo naslućuju. vide da „ima tu nečega“ i zato se samo dive, a NISU mali prinčevi, nemoj NIKADA to zaboraviti) m., ako ti nisi mali princ, nitko nije. mala, ja nikad nisam bila ozbiljnija. svaku večer sadim s tim vragom tikve, i duboko dišem da otjeram kukavičluk. (mene ta muzika i literatura koju svi oni toliko razumiju i vole i koja ih zato ne čini ništa posebnijima, uče katkada toliko DOSLOVNO, da se bojim da zbog nje neću preživjeti) mala, ja se stalno pripremam. dala sam već sašiti za svoj dio splavi jedan debeli pokrivač boje kao duboko modro more, a za tvoj jedan fini od paperjastog crvenkastog materijala. i gle, komparativna me vjerojatno neće uspjeti zajebati, u međuvremenu čitam huckleberryja. jebote, taj mississippi. milina. možda čak bolje od oceana po kojima plovi ta obitelj. rijeke su uvijek nekako bile više kul. kažem ti, ništa se ti ne brini, pripremam se, mogu i za obje, ako tebe uhvati frka nekad. učim kuhati najjednostavniju hranu, učim opraštati, učim čitati između redova, iduće slijedi- peći rakiju. treba znati, možda zatreba. ko zna na kojoj ćemo ju tržnici na svijetu imati prilike prodavati. i mene je, zapravo, najčešće smrtno strah, al ne razmišljam o tome. isuse, šta bi dala da sam danas petar pan. |