|
ovdje je najbolja forma i nepogrešiva setno siva i najbolje oči, dva tri para ali uzalud je trošiti dragocjene atome na tisuće nevažnoga
najlakše je okriviti godišnje doba, godišnja doba su meka i trpe sve epitete, post ite s citatima, rame (okviri, zaboga!) za izkazalištarene scene, godišnja doba su grane drveta, pijesak, kretanje. proljeće je la primavera. (kad izgovorim primavera, mene to podsjeti na guida koji uzvikuje principessa! i zato je to jedina talijanska riječ koju do sada volim) ja sam tamo negdje srednje proljetna po rođenju. kako pamtim? pamtim po prvomajskim ringišpilima i kratkim rukavima. sačuvanim majicama za važne prvomajske večeri, nikada nije bilo samo jedne. po ishitrenosti svibnja, jer lipanj je uvijek bio naučeno ključan. nije važno. zemlja sam koja sporo rađa, troma bikica kojoj oči sjaje crveno i naposlijetku, ipak kamenog čela, keltima sam tužna vrba, plačem na rijekama, prstima skupljam vodene memoare. indijanka koja osluškuje tlo, priljubim dlanove uz tlo i nikuda, nikuda, pletenica mi raste izvijajući se poput zmije. jednom mi se učinilo da sam se skoro zaljubila u satira, osjećala sam se perverzno, ali izgledao je upravo tako, i nisam se zaljubila, samo, bio je to satir i lijepo je znati. sve se može. izdržati jedno brdo, kaže on. potegnuti više na istok od istoka. ne jesti iza šest. tri dana samo nositi kofere i gubiti razum i misliti e ovo je zadnja molekula koju posjedujem. sve vas maknuti. ne piti kavu. izdržati u vakuumu. umrijeti od stida, ostati živ nakon stida. čitati u tunelu, ići spavati u pola deset, vratiti se mami, pozdravljati sunce, platonski voljeti i ne pisati. jedno brdo, ko nijedno. fitri rade sami. raditi raditi raditi, nakon sita i rešeta bilo ti samo ostavlja mjesta samo za vrijedno. ionako vjerujemo u zvijezdu u vrhu stomaka. oduvijek je bilo 'samo da se ne iznevjerim'. možda se ne mogu iznevjeriti, možda će se ipak sve događati. sve, svedeno na moju malu mjeru. dovoljna je istinsko humorna rečenica susjeda dok sjedimo u krugu i svi bubnjaju bolje od nas (da ne pomislite, i dalje se ne znam s tim suočavati. stid je često moje prvo ime), dovoljno je zadovoljstvo što nisam potrošila nekoliko sati majčinog rada da bi se probudila stara i požaljena, dovoljno je doza krvi u glavu dok se provlačim iz kaveza a ruke bride od ogrebotina, i večer kad žalim štajaovosebiradim, a zapravo si baš dobro radim |