warm milk & laxatives

ne volim tu neku nedefiniranu, neugodnu, vonabi normalnu atmosferu. ili me možda fasnicira baš zato jer ju tako jako osjetim.
jer uvijek je kratka, ali mi smeta.
nađoh ono što napisah tih nekoliko pomalo kolektivno bespomoćnih dana. jer sve su nas naime zahvatili.
"a ponedjeljak počne glupo i jednostavno, a završi sa usiljenim smjehom, nekako ružnim predvečerjem, kakaom koji jednostavno ne smiruje, nekim nepoznatim ljudima i šutnjom onih poznatih. a vi tako, idete sve po starom ili bar pokušavate. al što se mene tiče ne ide."

ali sve se uvijek vrati u normalu. više manje. i hvalaonomgore na tome.

i onda se u petak vraćaš kući i usput čak naučiš neke vrlo važne stvari, ha!
treba znati prepoznati maćuhice, treba dirati lampu i naravno skejtati!

a u subotu čekate dva sata da bi čuli jednu pjesmu i onda napravite vonabi šutku i uvijek ste all alone in space and time (jbg, morala sam! :)) ali je ipak tako dobro.

ja stihove, citate i misli koje mi se svide najčešće zapisujem po ormarima da ih ne zaboravim. i onda pišem post i gledam oko sebe jer tražim riječi pa na kraju ovdje završi mnogo rečenica s mog namještaja :)

ljudi, budite sretni.

(i da, načuh jednu jako lijepu vijest o jednom navodnom koncertu. pa, vjerujmo u glasine i živimo u nadi!)

svaki grafit i goli beton

i znaš ono kad napišeš jednu rečenicu u wordpadu i onda samo nju snimiš i tako je uvijek ali kvragu jedino si tada doista iskrena.

tražim zvijezdu. samo tražim.
I hoću nešto daleko a tako blizu (i ne ovo tako faking nema veze s pjesmom, šuti!)

I hoću jedno lutanje i jednu bezbrižnost i hoću znati.
Ne tražim nešto puno, ali bar jednom.

i nikad nisam bila umjetnik.

i smetaju mi sitnice.
uvrijede me sitnice. ali samo One Neke sitnice.
mrzim nesanicu. panika. i jako jako se bojim. onda.

Ou tako divno. Je bilo. I je.

“pank je kurton.”
The end