we make up what we can't hear
 šetnja tom previše poznatom ulicom. onako, teško i osjećajući zrak. pa stane. ne ruši granicu. onako debelom crvenom crtom označenu. onako, baš Tamo gdje nebi trebala biti i baš Onda kad ne bi trebala biti. i jedna klupa tamo negdje u vremenu stoji išarana, zalivena bezbrojnim pivom, spaljena milijunima opušaka, a na njoj miris mnogo mnogo nezaljubljenih (ili možda ipak zaljubljenih) parova i blatnih martensica. (ali to je već ofucano, zar ne? pa bolje da ni ne spominjem.) a nebo stoji i ne govori ništa. i ni jedan oblak ne daje odgovor. i ni jedna kap nema smisao. naposlijetku, nikad i nije imala. samo su samoprozvani sanjari upirali pogled u nebo ne vidjeći ništa, ali su njihove oči sjajile. i vrlo često ne jer su bili prosvjetljeni. ne, nego tužni. a suza je uvijek nevidljiva, samo malčice boli. onako, znate, u dnu stomaka. a osmjeh je i dalje nepokoren. statičan, smiren. naposlijetku, svi smo ionako samo prikriveni. vrlo. i find it hard to tell you i find it hard to take idemo na ples i svijet je opet mlad... (baj d vej--19.1. u donjem miholjcu atheist rap i ska-p tribute bend. klub catacomba. 25 kn upad. weee! :D) |