dan ukusa višnje
 a gdje su sad puni hodnici…. i jao ona moja plišana krava je pala na pod i sad me gleda tužno a jao tako je daleko i ne mogu ju dohvatit. ja lijeno đubre i baš mi je tako lijepo što je hladno jer onda idemo i jedva čekamo da više uđemo u kafić i sjednemo u one fotelje i naručimo čaj i onda netko prosipa šećer ili se polije cedevitom jel pa se onda smijemo i tako i pričamo i to sve i da, onda neko pojede sve šećere i tako to :D i njena ovca se spuštala niz krovove i onda gasila neku vatru na tavanu snijegom :D navikla sam ne biti pokretač nečega, ne biti prva koja će pitati. i slično, jel. i nisam baš navikla dijeliti svoje probleme. mislim, tako one neke misli. ono o čemu razmišljam sama prije nego što ću spavati ili ono u busu kad gledam kroz prozor ili tako nešto. a ta je magla dobra. i moj pas ima takve oči da onako samo gledate i mislite, ne znam šta mislite, vjerojatno samo kako divno. i sve neki cvjetići i maslačci i onda slušaš neki ska pa skačeš pa si sretan i onda ideš pa sretneš nekog i ljudi se tako nasmješe i onda je sve dobro i kužiš i ideš dalje i tako i lijepo je to, jel |
poslednji tango ljubavi
 Djeca jure za cvjećem. I gledaju začuđeno u pseću kakicu. Mi stojimo na ulici, promatramo sivilo pločnika i opuške cigareta pod našim nogama. Avioni lete visoko, visoko i ne žele nam baciti bombone. Boje se miješaju i blijede, a glazbu više ne čuju srcem. Vidimo svoj dah. Svijet se gubi dok ga promatramo sa satelita i bacamo na njega ručne bombe. Jednu za drugom. Tko ih više baci pobjednik! Leptiri lete a s njihovih krila pada nevidljiva prašina… ona iz priča za laku noć, ona koja svjetluca kad vam prijatelj namigne. Ali leptiri brzo umru. A trešnje objesimo na uho. i plešemo. i znamo svaku riječ. svaku. i tako je prokleto lijepo. |