MiniMaxine

Bonaca na blogu, bonaca van bloga.

Divota.

Ne pada mi na kraj pameti talasati.
Ni soliti istu. Ni sebi, ni drugima.

Čemu?
Jesmo li sretniji & pametniji nakon soljenja?
Ma dajte, molim vas. Da je tako, svijet bi bio pun sretnih i pametnih.

A nije. Pa neću.

Ako je nekome prebljutavo, neka slobodno pusti mašti na volju i zamisli da sam tu, malo niže, natipkala ultragigamegauhhh slana slova.

O smislu života i svega.
I besmislu istog & sličnog, kak' se šika ak' si guba.

O sudbi kletoj koja vazda spegla speglane.

O vremenu kakvo je bilo dok smo ga imali, a kakvo više nikad i nikome neće i ne može biti, jer nakon naše mladosti und radosti nitko nema pravo na išta slično, iole spomena vrijedno.

O svijetu koji je 'oš'o, ljubi ga majka, u tri prekrasna prikrajka.

O ljudima koji se nabacuju drekom na druge, stojeći do koljena u svom,
i koji
pod A:
- drsko petljaju po tuđim životima, pažljivo ne raspetljavajući omče oko vlastitih vratova;
pod Beee:
- suvereno vladaju svim znanjima i vještinama ikad igdje spomenutim, osim onih za koje su plaćeni;
te se, pod visokim Ce:
- općenito uzevši, vrlo ljubazno/prijateljski/velikodušno ponašaju. Prema sebi. I sebi sličnima.

O neprijateljima strašnim. I prijateljima još strašnijim.

O šoldima, ljubavi, moći i kako ih se domoći.

O tome kako je politika kurva, popovi lopovi, Seve reve, a Bill Gates garant ima veću pemziju od mene koja uplaćujem sve sve stupove, uključivši i one na vijaduktima autocesta lijepe li nam naše.

O tome kako je šteta što ljeta više nisu ljeta, a ni zime ne zaslužuju svoje ime.

O tome ča je bilo i čega više ni i koji moj ima 'vako upržit u sedmom misecu, nekad nije tako pržilo u našim sedmim misecima, jerbo kad smo mi bili mali/mladi/na vlasti znalo se ča je red, rad i disciplina i nije bilo mrdanja ni sprdanja, blogamupoljubim.

O tome kako neka-tamo-ja baš prekrasno und premudro zborim i očekujem da me se čita i pročita između redaka, jer sam si onda ful pametna i maČka s velikim, tvrdim Č, a tupsoni nek' pišu slova za raju, kad bolje ne znaju.

O tome kako neku-tamo-mene glede & unatoč baš nitko ne razumijeee-e-e. E.
Zato jer sam sva tako prirodno predivna i prevrijedna i too sexy for Milan, New York and Japan i ful pametna i maČka s velikim, tvrdim Č i prekrasno und premudro zborim, ter očekujem da me se kao takvu čita i pročita između redaka; no na vidiku, na neprežaljenu žalost moju, nema više tak kvalitetnih čitatelja međuretčanih (po mogućnosti muškog roda, jer sve drugo je luk i voda), očiju sokolovih, pameti bistre & brze poput gorskog potočića, ljepote neupitne, srca mekog k'o duša i onog u gaćama tvrdog i velikog k'o moje čuveno Č. Pa su mi krivi svi koji nisu Onaj Pravi.
Mister Pravi, daj se javi.
Isključivo ozbiljne ponude predati oglasnom pod šifrom "Traži se dečko. Da mi ne uđe bar dok ne operem suđe, jer ja sam savršena dama/djelatnica/domaćica/ćerca/supružnica/majka/neradodajka."

Eh, da. Tako bi trebalo soliti.
Angažirano, aktualno, artikulirano.

A trebalo bi ostavljati i kvalitetne komentare ponaokolo, koje bi kvalitetni procjenitelji komentara jednako kvalitetno procjenjivali uz zdušno povlađivanje svojih kvalitetnih sukomentatora-procjenjivača, ofkors oflajn & of d rekord.
Nemojte se sad lijevom rukom križati, ekipica moja; fakat ima takvih.
Kojih uopće nije briga za ljudsko biće iza piksela.
Nego samo za to hoće li im kvalitetan komentar krasiti neusporedivo kvalitetniji blog.
I svašta će vam kvalitetnoga javno natipkati, no drvlje, kamenje, otrov i žuč vidjeti će samo odabrani, iza kulisa koje skrivaju mračne beskraje takvih ambisa.

Bila sam beskrajno sretna dok to nisam znala.
A sad sam beskrajno sretna, jer znam.
Da k takvima ne spadam .

I tako, sva sreća što mi se soliti ne da; a ni začinjati drugim začinima, ni načinima.

Jer, ekipica, ljeto je.
Sezona kiselih krastavaca i bonaca.
Big blue bonaca.

Bonaca na blogu, bonaca van bloga.

Divota.

Odlepršali smo kud koji mili moji; ja, kao što vidite, samo s vrapcima na livadu, u velegradu.
Pa u kadu .
Pa sa sjevera na jug.
Pa, bloga mi moga, uskoro i južnije od toga.
Pa sve ovo nanovo.
I pa-pa, proći će i ovo ljeto.

A ča ću drugo kad sam jedna površna, lakomislena i poslovično lijena didžejica/vidžejica koja povazdan pušta bizarne pjesmice i lijepi sličice u svoju slikovnicu i kronično nema vremena za niš .

Oj, jadna mi mati, po meni se ništa neće zvati .

I jadna mi ja, gren ća.
Makar me buldožerom sklanjali nakon netom polizane hrpe sladoleda
Moram u dekicu, u planu je uranak.
I majstoriranje .

P.S. Javim vam se čim majstori odu.
Šjor Klima i šjor Struja .