[tu pa tam]
sej bo, sm da ni deža.
kiša sama po sebi i nije grozna ukoliko sam na suhom, toplom i bez primarnih potreba koje moram zadovoljiti izlaskom iz stana primarne potrebe su cigarete, kava i mlijeko .kiša u 5 ujutro kada se još iz sna borim sa fizičkim naporom držanja očiju širom otvorenim pri čemu mi se ruši svaka vjera da kofein u kavi razbudi čovjeka, nije ništa drugo ne samo jedna mokrija verzija ustajanja na lijevu nogu. raspiždena na cijeli svijet marširam na stanicu.
kiša pljušti.količina vode po cesti kao da najavljuje da će svakim trenom po glavnoj cesti zaploviti noina arka.
stanica kao i uvijek u 5ipol ujutro puna ljudi.radnih ljudi.i naravno onih koji za razliku od mene uživaju u životu i izlaze van vikendima i ispijaju nešto što se u doba kada sam još i ja bila u toj "kasti" zvalo alkohol, a od kad radim u trgovini i ljudi me ispituju gdje se nalazi, nazivam: dole na desno.
deseci ljudi opijeni onim "dole na desno" i ja opijena napiždenošću što moram raditi.
kroz glavu mi prođe članak na tportalu ( koji kao što znamo je jedan od najugledniijih internet portala za besmislena sranja ) o nekoj firmi u japanu koji daje ljubavna bolovanja svojim zaposlenicama. po tome ja bi upravo sada trebala neko jebeno bolovanje a ne da na 5 stupnjeva u trgovini punim jebene police sa jebenim jogurtima.
ljudi su zaista kretenoidna bića ukoliko ih promatram općenito. zanemarimo da su svi shopping manijaci koji u točno 8.30 kada se vrata otvaraju nahrupe kao da su na utrci sa onim kolicima i spremni opustošiti novčanike ( a misilila sam da se samo u filmima to događa).
15 minuta su u stanju provesti pokušajući pogledom ustanoviti koja je bistvena razlika između plave ili roze kutije jogurta da bi se onda u stanju totalne bespomoćnosti obratili meni, koju puca kurac za bilo šta osim unutarnjeg monologa i računovodstvenih zbrajanja zarađenih eura na sat.
pitanjem koja je razlika između plavog i rozog pakovanja u nekom paralernom svijetu bi ispustila kutije koje trenutno slažem i zgrabila dotičnog za glavu i tutnula mu pred nos da jednostavno uzme faking jogurte u ruke i da ih pročita. no, kako je ipak samo surova stvarnost, kiseli smješkom odgovorim: "evo gospođo sad ću vam pročitati". uto uzmem dotična pakovanja i napravim nešto nevjerojatno: pročitam etiketu. da. i sama sebe koji put iznenađujem općim stupnjem inteligencije.
ženska se tad posrami i ne uzme ni jedno ni drugo.
iritantna slovenska stanica koja kao i sve druge valjda ima 3 cda koje već od kad sam tu godinu dana vrti konstantno malo pretjeruje sa istim repertoarom svako dana u 8 sati. ti si mi uuu krviiiii.
da zdravko čoliću. svima si nam u krvi. i ušima.početak dana bez tebe više nije isti.addicted to you.
ja i moje vene u nogama odtrpimo 7 satno konstantno stajanje na nogama na kojima se ja nalazim a u kojima su one i izlazimo iz jazbine koja odiše manijakalnim kupovanjem na pun pogon.
ne znam kada sam se zadnji put tako veselila kao danas zbog te činjenice da sam nakon 3tjednog konstantnog dizanja u 4.ipol napokon slobodna sutra i da ću napokon moći se kravlje izležavat po krevetu do milje volje i da me ni jedna stvar neće moći natjerati da provirim nosom iz stana.
jedino pustni utorak...:/
maškare.
nisam nikada imala taj duh u sebi, po mojem to je nešto s čime se rodiš ili ti jednostavno u djetinjstvu roditelji prisilno usade. meni se nije desiilo ni jedno ni drugo tako da dok drugi vide urnebesno zabavo u cjelovečernjem glupiranju u nekoj maski, meni je to totalno besmisleno.
no, kako sam kao društvena osoba. navodno bila prije nego me kao zrelu naranču poslovi silni nisu iscjedili. tako sam pristala sutra se maškarat.revoloution.
nakon mučnih dogovora oko tematike sarkastično paleći cigaretu izjavljujem: najbolje da budemo cigareta.
ta moja sarkastična primjedba izazove euforiju i opće postane prihvatljiva.
ideja bistrigh je da stavimo na sebe plahtu i pri nogama obojamo u narančasto i na plahtu napišemo marku cigareta ili ono sranje: pušenje ubija.
odlučujem biti ništa.
civil.
no da jesam cigareta meni bi pisalo vjerojatno.
popuši mi.
civ
