Do trenutka kad se do kraja ostavim bloga, ili do trenutka kad mi sine da mi blog fali, a trenutno sam totalno rezignirana, ostavljam snimku studentskog Berkeley zbora, zbog kojeg mi je iskreno žao što se nisam rodila kao kalifornijska Amerikanka. Ili imala opciju otići na taj faks, pa zabrijat na komparativnu i jezike, a slobodno vrijeme provoditi pjevajući s tim curama. Već sam ih objavljivala u drugim izvedbama jer su mi stvarno fantastične, ali ova stvar mi je najbolja, vjerojatno i zato što bi se, da sam dečko, zaljubila u solisticu. Cura je bass, ima dredove, i zove se Briske, a to mi je ime uvijek imalo neku jaku crtu u sebi. Čitamo se.