nedjelja, 11.11.2007.
Dočekan je.
|
Kao danas sam htjela sumirati puno stvari, jer puno stvari mi se 'kao' dogodilo u zadnje vrijeme, kad nije, ali sam zapela za jednu.  Čitanje. Što i je i nije neka relativno nova stvar, ali zaista zadnjih mjeseci nisam mogla dignuti knjigu, a da u želudcu nisam imala poriv za povraćanjem. Jedna od reakcija kad prebukirate mozak informacijama, pa vam se više ne da držati nikakav list papira u ruci, a da to nije – salveta. No, knjige su uvijek bile nešto u što sam ja duboko zalazila, stvarno jedno moje utočište. Profesorica jednog kolegija psihologije je davnih dana to objasnila kao ''bijeg u nerealnost'' (bolje je to čuti od stručnjaka nego samoanalizom). Što dovodi do toga da sam ja od kad sam znala za sebe bježala s knjgama. Zadnjih par mjeseci sam se totalno posvetila sebi, pa sam ih zanemarila, i sad ih mogu bez gružnje savjesti ponovno gutati, bez da se osjetim – napadnutom. Jer ja kao bježim. Da, trenutno pribjegavam chicklitaniji. I to onoj koja govori o šetanju pasa (aka ''Šetačica pasa'') i ''Sve što se čini ludim u sasvim običan dan'', i ponovno sam se prebacila na Wisniewskog, ali samo zato jer je bio na Interliberu i jer kad sam njegovu Samoću u mreži preporučila curama, vratile su knjigu u knjižnicu, s podočnjacima ispod isplakanih očiju. Ali današnji post nije o tome, radi se o jednoj drugoj stvari. U lipnju sam u novinama pročitala izvještaje s Venecijske Mostre. I o tome kako je film 'Okajanje' dobio izvrsne kritike, jer je 'Atonement', u originalnom naslovu, adaptacija knjige Ian McEwana, koji ju je napisao 2001. i koju je Times (a te novine zaista nisu trlababalan) uvrstio među 100 najboljih knjiga svih vremena. A od početka vremena ima puno, a isto tako ima puno napisanih knjiga, što znači da ovo nikako nije mala stvar. I sad me jebe jedna stvar. Film 'Atonement' je ovaj četvrtak došao u kina. Ja sam zaista jedva čekala da dođe jer me stvarno magnetski privukao. Trailer. I zapravo soundtrack u traileru. I u biti mi je trebao jedan film, da me malo vrati nazad. Kad kažem nazad, to mislim u kontekstu da mi se napokon svidi neki film koji ću odgledati. Jedan od onih za koji želiš da ti se svidi, i da ti malo popravi dojam o današnjoj kinematografiji ili adaptacijama. Kao tipa Amelie. Imala sam isti taj osjećaj kao kad sam čekala Amelie. I film je ispao: izvrstan. Zaista briljantan, da o njemu još uvijek razmišljam (što mi se nije dogodilo od ne znam kad), što o toj popratnoj glazbi, što o priči, što o načinu paralelnog snimanja. I što sam, a to pak nisam napravila više godina, zadnjih pola sata filma imala rub majice naslonjen na obraz da mi se suze kotrljaju u nju, umjesto niz lice. I sad je tu ta stvar što me muči. Ako je film ovako odličan, kakva je onda knjiga? Jer sam ekranizaciju poprilično duboko uhvatila, a onda mogu samo zamisliti što bi bilo da sam ju prvotno čitala. Saznat ću, jer je McEwan preveden i kod nas. I to i Okajanje, i Amsterdam, za koju je 1998. dobio Bookerovu nagradu. Vama danas ostavljam trailer. Koji u biti opisuje jedan segment priče. Pa ako nemate šta danas raditi, barem oni koji su u blizini Cinestara, odite ga pogledati. Nedjelja navečer je idealna za to. Radnja se događa u Engleskoj, 1935., za vrijeme jednog od najtoplijih dana. Briony Tallis i njena obitelj žive u bogatstvu i privilegiji, te se odmaraju na svom ogromnom posjedu. Dok se cijela obitelj skuplja za vikend, spoj vrućine i zatomljenih osjećaja izlaze na površinu. Briony, 13godišnjakinja, je samouka spisateljica, i djevojčica s bujnom maštom, koja se bavi pisanjem drama. Kroz seriju katastrofalno krivo interpretiranih situacija, optužuje Robbie Turnera, sina domaćice ladanja, ljubavnika svoje sestre Cecilie, za zločin koji nije počinio. Sama optužba dovodi do uništenja novozapočete veze i dramatično mijenja sudbinu svih koji su ušli u njihov život, dok se svi zajedno ne nađu na dovratku Drugog svjetskog rata koji počinje hučati. |
Komentari On/Off
Buddha
