nedjelja, 14.10.2007.

Pikni prvo glazbeni gumb.

Odgajana sam kao katolik, no, Crkva kao takva mi ne pruža ono što ja tražim. Putem sam se malo izgubila. Poprilično zapostavila duhovni dio sebe. Što je normalno, jer ne gledam ortodoksno na stvari, a zadnjih par godina sam imala druge prioritete: a eventualno se pomoliš prije spavanja da bi kao ujutro mirakulozno imao sve na pladnju. Rješenje ne dobiješ, jer nisi određene riječi ni shvatio na pravi način. Pa si misliš, kako to tako, ono, nemoš se načuditi. Vjeruješ samo u sebe, ne vjeruješ u usud, zapravo ni sama ne vjerujem da još vjerujem u usud, ali vjerujem da sam se jako zapostavila na duhovnom polju. Da sam samo trpala, davala, hvatala se za takve minorne i trivijalne stvari, koje bi mi trebale pružiti određene užitke. Kad pomisliš da si zaista samo mesina koja hoda, i da je tako namješteno da mora biti teško, jer kao život je težak, pa ono. Plus, ta stalne litanije: vjeruj u Bibliju, vjeruj u Kur'an, vjeruj u Toru ... u biti se nađeš rastrojen jer šta sad sve treba kategorizirati, širiti nemir, i na kraju izabereš biti agnostik, ateist. A nekako ti se možda sviđa sve zajedno pomiješati. Uzmeš od svega što ti se najviše dopada. Meni se sviđa jedan dio katoličanstva, pojam anđela, vjerojatno jedno od uvjerenja koje mi je deda ubacio u misli dok sam bila dijete, i koji mi je ostao, ''Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili...'' Uvijek sam voljela tu molitvu. Predstavlja mi jedan dio djetinjstva. Nešto baš onako čisto. Uvijek sam joj vjerovala. Jer. U katoličkoj crkvi, ovo je moja interpretacija, anđeo je predstavljen kao onaj koji je donio vijesti. Svećenstvo ne volim. Ne volim ih jer su ljudi kao i ja, i jer su puni mana. Ne volim ih jer sam par puta bila izbačena iz crkve, jer kao zašto ti nećeš pjevati u crkvenom zboru, a znam da znaš. Moj izbor. Nisam se ispovjedala već godinama, ne smatram to potrebnim. Ali smatram da imam svog čuvara. To neko stvorenje koje sam ja dosta zanemarivala. Po potrebi izvlačila, joj deder mi pomozi, ono, sutra moram... I pojam reinkarnacije mi je jako smislen i volim to uvjerenje kruga samsare. Jer mi je apsolutno besmisleno razmišljati da dajem svoje tijelo crvima. Isto kao što mi je besmisleno razmišljati da određene ljude kad umru u raju čeka 11 djevica. Ili 13, koliko već. Isto kao što sam mislila, a to je zapravo to, needuciraš se pa misliš da su stvari tako postavljene kako ih vidiš, a ja nikad nisam bila ljubiteljica ikonografije. Križ kao i svastiku gledaš jednosmjerno. Križ jer ti osnovno predstavlja Isusa razapetog na drvo u obliku križa, jer je znak koji je Katolička crkva usvojila kao svoj simbol. A korišten je tisućama godina ranije. Kroz mnoge kulture; moje najdraže objašnjenje je ono koje kaže da križ predstavlja – vodoravno, vezu sa Zemljom, svime što živi na njoj, znači što diše (jer kisik ti nitko ne može uzeti) i – okomito, vezu s duhovnim, božanstvenim (pa kako got ti to božanstvo nazvao). A i povezan si sa sve 4 strane svijeta, povezan si s 4 elementa: voda, zrak, vatra, zemlja. Kad tako pogledaš, zvuči mi prekrasno. Nemam u glavi misli o Noii, o crkvenim koncilima, o svetim ratovima, o egzikucijama, o tiraniji obitelji Borgia, o propovjedanju da će me Bog kazniti ako nisam napravila što se od mene traži. I onda kad tako pogledaš, ne vidiš više Isusa, koji je umro u bolovima da bi nas spasio. Agonija. Baš agonija da se tako uči. Da je sve bol. Kao što je neminovno da će sada u Zapadnom svijetu samo lud na sebe istetovirati svastiku, a stoljećima je simbol za svjetlo i sreću. I na cirkulaciju ta dva pojma. Kakve arijevske gluposti? I to mi se trenutno jako sviđa. Što sam lagano krenula prema svojoj duhovnoj nadogradnji. Ne mogu još točno staviti prst i definirati stvari, jer jedino što ja zaista želim je vjerovati. I u sebe vjerovati, ali vjerovati da nisam baš toliko sama koliko mislim. Jer mislim da nisam samo to, to što se vidi, i da je spoj emocija spoj hormona i situacija, i da kad legnem, da samo spavam. I da su snovi odraz podsvjesti i uma koji nikad ne miruje. Pa sam krenula. Malo s knjigama, malo s razgovorom s ljudima, malo kroz svoje detektiranje stvari, kroz definiranje šta mi odgovara, što ne (mada sam instant imala klik s određenim stvarima iz tibetanskog budizma) i malo kroz početne meditacije. Ona u kojoj si kažem, ako sam uznemirena, pa sjednem, usmjerim misli prema stopalima, i kažem ''Uzemlji se'', i osjetim kako se energija vraća prema korjenima. Jer kod mene energija i ide prema gore, jer sam ja uvijek užurbana, iznutra. Uvijek u brzini. I onda kad si dam malo više vremena, onda sjednem i zatvorim oči i kažem si, aj sad diši. I udahnem. I krenem s bojama. I tri udaha i izdaha razmišljam o crvenoj, pa narančastoj, pa žutoj, zelenoj, plavoj, ljubičastoj i na kraju se nađem u bijeloj. I ostanem u njoj. Jer mi onda kreće u nirvanu, koja je kod mene još uvijek samo riječ, jer nirvana zapravo i je oslobađanje od svih misli. A možda tamo nekad, korak po korak, dođem do svoje vlastite mantre, i kolektivne meditacije, za vrijeme koje ću čuti kako parket pucketa jer je soba nabijena pozitivnom energijom. Da, zaista sam jako dugo sebe zanemarivala. Još uvijek prema tome imam osjećaj kao da je božanstvena komedija, ali ne ona od Dantea, već moja, jer još uvijek sam početnik u tome, malo se i smijuljim tom svemu kad se sjetim šta sad trebam raditi. ''Dok trošiš svoje vrijeme na "kaj bi bilo kad bi bilo...'' fore, ne rješavaš ove male klipove koje ti život svakodnevno podmeće pod noge, a oni imaju tenziju rasta ako ih zanemaruješ ... zato trokut! Najsavršeniji geometijski lik, on je temelj svega kao i broj tri (3). Ima početak, sredinu i kraj i to potpuno isti. Odaberi tri stvari, ne više i kreni ... samo hrabro (jer ipak ti vodiš igru), prvo jedna ''tupokutna", ona koja je glupa i bezazlena ali te žulja ko kamen u cipeli, pa onda ona najveća i za kraj (sada si već pomalo umorna, ali velika i jaka), najmanja od sve tri za desert. Kad to zgaziš kao trulu višnju, intermezzo i uživanje u postignutom. Pa rezime preostalih, ako uopće i ima tih i takvih. Ali nema odustajanja i nema drugih "aktualnijih problema" osim ta tri zacrtana. Bahato, egoistično, čvrsto i bezobzirno. Koliko god da te ljudi voljeli ili ne, koliko god se osjetili zakinuti od tvoje strane u tom periodu, na kraju će jako poštovati tvoj stav. A rezultati će opravdati sva sredstva. A snaga? Ona je u tebi, samo je moraš izolirati od kojekakvih krpelja koji ju crpe. Ako i ne možeš pomicati planine, možeš ih probušiti, malom rupicom dovoljnom samo za tebe, a ostali neka si sami grade velebne tunele. Trokut!'' Do tragedija mi se ne dolazi, samo mi se dolazi do onoga što vjerujem :) da u meni i čuči cijelo vrijeme. Da malo protresem tih 7 čakri kroz 5 Tibetanaca i da usadim u sebe misao da razmišljam za sebe i da slijedim svoje porive. Iako je to sve još pomalo kaotično, još sam uvijek na onoj prvoj stepenici kad je sve još uzburkano, crveno poput krvi, kad još uvijek osjećam fiziku, no, malo po malo, budem ja ulazila u druge boje spektra. Još jedna nadogradnja. Jer kao što sam sanjala jednom, i kad sam si rekla, ''Priroda će se sama pobrinuti za sebe'', valjda je došlo do toga, da se moja duhovna priroda budi. Zaista mi je nedostajalo nešto više.

Komentari On/Off