srijeda, 26.09.2007.
Cijena edukacije.
|
Nikad se nisam smatrala odličnom studenticom. Uvijek sam nalazila određene rupe gdje bi mogla nešto eskivirati, kod predavanja koja mi nisu bila posebno draga. Posebno draga s profesorima koji su me od početka uzeli za zub. No, dođe vrijeme kad se to promjeni i uzmeš uzde u svoje ruke.  Kao kad sam prve 2 godine studirala povijest. Pa više nisam. A profesor me zapamtio zbog toga što sam na njegovom predavanju napisala sms frendu: ''Što radiš? Ja sam na 7satnom predavanju povijesti, i trenutno sam sklona suicidu od dosade.'' Šarmantno simpatično, da, baš jako. Isto ne znajući da je profesor iza mene. I da je njegova slijedeća reakcija oduzimanje tog istog mobitela i čitanje iste poruke. Što je zapravo bio kraj mog studiranja povijesti, jer me izbacio van s predavanja i kad sam kod njega išla polagati 2 kolegija, nepovezana jedan s drugim, bilo mu je dovoljno da me pogleda, kaže, ''kolegice, to ste vi znači...'', zatvori uši, i u idućih pola sata gledajući u zid, zatvori moj monolog ocjenama nedovoljan na obadvije prijavnice. A ja sam ga trebala polagati još barem 4 puta na slijedećim godinama. A on mi je jasno dao do znanja da ih neću proći i da mu se iskreno fućka za mene. Jesam, sjebala sam se na prvoj godini. Nisam trebala napisati taj sms, ali isto tako on nije nas studentice smio uspoređivati s lozom. Jer ako lozu ne krešeš, otići će kod susjeda. Ili da nam je zabranjivao nositi traperice i trenirke na svoja predavanja, koja su uvijek bila jako duga, jer naime, ja nisam žensko ako nemam stila, ''Izvolite doma kolegice i presvucite se.'' A cura ima grčeve zbog menge, ali to njega nije briga, jer naime, u trenirci je. Pa sam napustila taj smjer i prebacila se na jezik. Jezici su mi uvijek išli, i po tom pitanju sam bila jedna od najboljih u svojoj generaciji. Jer sam imala znanje, jer su mi to kolege govorile, jer su mi to profesori govorili, jer sam dobivala potvrde na praksi... I onda dođem do zadnja 2 ispita svog akademskog obrazovanja. 2 ispita kod istog profesora, čije on predmete smatra najbitnijima na svijetu, i kojeg sam redovno slušala, davala seminare, ispunjavala zadatke, ali kod kojeg sam znala da je polaganje, čista stvar sreće. Koja jebena šablona. I ne mogu ih proći, ne jer nisam dovoljno učila, jer nisam dovoljno znala, jer nisam, ma ko će više znati. Ne mogu ga položiti, jer sam studentica. A on profesor, doktor. Zaljubljen u svoj predmet, u poziciji sadiste. Kažem nikad nisam bila neki reprezentativan primjer studentice, nisam diplomirala u roku, nisam dobivala stipendije, plaćala sam faks, ali sam sve obavila – pozicija apsolventice je tu već jedno vrijeme. Nekad uz malo muke, nekad uz više, ali stojim iza svojih riječi. Indeks sa skoro 50 položenih ispita potvrđuje da odista jesam odstudirala. Dala sam svoj obol atrofiji i bolnim leđima, totalnom nedostatku apetita, luđačkim snovima i buđenjima, izgriženih noktiju, granica kad si pomisliš da neuroze prelaze u psihoze. I onda se danas nađem na zadnjem roku. Predzadnjem ispitu. I shvatim da ću morat na komisiju, jer su pitanja bila apsurdna. Jer to više nije korektno, to je igra, tko će prvi past u nesvjest od iznemoglosti. On neće, ali studenti hoće. Ispit koji meni osobno dosta znači, jer je područje koje je vrlo zanimljivo, ali koje ću ja u praksi zapravo vrlo malo koristiti. Ali on ne misli tako. Umorna sam, toliko sam jebeno umorna da ovo više graniči s nenormalnim. A fakat se trudim, i znam da je na meni stvar. Da bit će ljudi, i bilo je ljudi koji su ga položili, i bit ću ja jednom među njima, ali brate mili gdje smo mi od Zapada. Divlji Zapad je na našim fakultetima. Anarhija. A nemam ni ja više 18 pa da me boli kurac, kad i hoću li završitit ovaj period života. Da mi je cilj naroljat se utorkom navečer, a znati da mi je predavanje sutra u 8 ujutro, i da će mi biti smiješno kako sam mamurna, a moram slušat o tamo nekim fonetikama. To je prošlo – past tense, razdoblje. I želiš se samom sebi napokon dokazati, da možeš, i ne daju ti. Ne daju ti, jer traže od tebe pišanje krvi. U samoj završnici, ti se faks mora ogaditi. Jer negdje putem skužiš da želiš ići dalje, i da si motiviran, a da ne možeš, jer psihički više ne možeš sjesti za te skripte, jer znaš da je čista lutrija kako ćeš napisati ispit. Apsolutno čista lutrija. Baš sam umorna, fakat sam umorna. Ne kažem da je mi je učinjena nepravda, da sam prazni tutle, kad zaista nisam, ali barem na kraju, na kraju toga svega očekuješ – određeni odah. A kužim što je sve ispred mene, to je tako tu sve, reala života, gdje su pravi problemi, a ne jesam li ja sad naučila 500 pitanja i pročitala 150 knjiga, i onda mi se dogodi situacija poput danas, jer nema logike. Ne razumiješ zašto mrcvariti studente. I frustriran si do srži. No, prije nego sam frustrirana, umorna sam, baš sam ono umorna. Moram ići spavat, zadnji put sam tamo u petak. |
subota, 08.09.2007.
B kao Belfast. B kao borbena zona.
|
Nije, ali nije ni da nije.  U jednom trenutku svakako jesam osjetila da područje nije sigurno. Belfast. Sjeverna Irska. Za početak, sve šta vam treba je: avion. Odnosno da dođete u Republiku Irsku (ili drito na aerodrom Belfasta, ili preko Irskog mora trajektom), i da rentate auto, ako može van sezone jer će vas dobro ocariniti tijekom ljeta, jer Amerikanaca ko pljeve, njih 40 milijuna, s visokim čarapama, kaki hlačama, baseball kapama i turističkim vodičima, je došlo u zemlju odakle su im pobjegli anoreksični preci. Dalje trebate prebaciti eure u irske funte, i pripremit se za vožnju koja traje oko 2 i pol sata. Sam ulazak u Sjevernu Irsku neće biti nešto posebno impresivan. Naime, granice više nema. Nema je zadnjih 10 godina, a do tada je bila jedna od najzaštićenijih na svijetu. Jedino što ćete instant uočiti kad se domognete Ujedinjenog Kraljevstva na Zelenom otoku je to da se asfalt promjenio. Sastav asfalta je drugačiji i nekako je grub i pomalo je crvenkaste boje. Belfast, inače na irskom: Béal Feirst, znači ''pješćana utvrda na riječnom ušću'', i u njemu živi oko 280 tisuća ljudi. Na prvu mi uopće nije bio zanimljiv, zapravo, je, ali na onu tugobniju stranu. Jer se ulazi kroz radničke četvrti, i stvarno je grad nekako siv. Ni sam centar ne blista okupan suncem, ali grad svakako ima povijest. Zapravo, najbolje od svega i je kad putujete i kad vas mjesto iznenadi, a da vam prva konotacija nije ''Sunday Bloody Sunday'', ali nije ni daleko od toga. Parkirali smo se u centru, a ispred nas se nalazio Hotel Europa, koji je u razdoblju od 1970-1994, bio bombardiran 33 puta. IRA zaslužna. Nalazi se na svjetskim top ljestvicama najnesigurnijih hotela na svijetu (do 1994). Mada top ljestvice ne postoje. Ali najnesigurniji je bio. Odlučili smo obić grad busom. Belfast city tour. Kako nas je vozač opelješio, 12 funti karta, Sean je htio ispast pametan pa mu je bacao neke pošalice i trikove, kao haha, ali je ovaj imao tetoviranu lastavicu na ruci, znači odsjedio je svoje u buksi, little jail bird, i nema taj šta valjda nije čuo u svom životu. Ja sam mu dala čokoladicu, meni se nasmijao. 'Where do you come from?' Hrvatska. 'Aaaaaaa.' Ali mislim da nije znao di to je.  Kako je grad smješten na rijeci Lagan, konstrukcija velike plave ribetine je nešto što ćete prvo ugledati.  A dalje ide priča. Belfast je mjesto gdje se Titanic osmislio, izgradio i porinuo 1912. Rijeka Lagan koja ulazi u Irsko more je bila perfektno mjesto za izgradnju najvećih brodova onog doba (i Titanicova sestra Britannica se tamo gradila), a Belfast se smatrao najvećim brodogradilištem na svijetu, koje je onomad zapošljavalo preko 35 tisuća ljudi. Turistička zajednica grada je osmislila da će do 2012. napraviti novu maketu Titanica, i od grada napravit veliko turističko mjesto.  Ipak, na rijeci Lagan se nalazi žičana žena koja podsjeća da nije to baš sve tako kako se doima. Predstavlja mir između Katolika i Protestanata. Koji još uvijek nije miran. U tom gradu, bez obzira što te neće sad upucati na sred ulice, jer ga godišnje posjeti do 7 milijuna turista, ne osjećaš onu dozu šušura i rezigniranosti spram određenih stvari koju ćeš osjetiti u Dublinu. U Dublinu moš biti ko muha bez glave, to jest sada, mada su oni prije itekako bili gladni kruha, i to prije 20 godina. A tek prije 15 godina, kao i mi, Belfast je ''službeno'' prestao imati bombaške konotacije. I to ne u odjeku javnosti, već u realnoj situaciji. Medijski je još dugo bio eksponiran.   Zapravo, tek s Good Friday Agreement-om, iz 1998., su se Republikanci (Katolici) i Lojalisti (Protestanti) dogovorili oko nečega. Da će sve probleme rješavati na krajnje diplomatski, demokratski i miran način. Ipak, IRA (Irish Republican Army) nije pristala na to. Sve do 2005. kad su se oglasili da je to kraj ere koja je promicala ratnu kampanju, te da će od tada raditi na tome da svoja sredstva usmjere isključivo prema političkim i demokratskim programima koji će imati jedino sporazumne zaključke, te da se oružje više neće upotrebljavati. I eto mutavih turista. Nas. U CitySightSeeing Belfast busu. Idemo obilazit protestantske četvrti. I tu sam se osjetila kao u naočigled mirnoj, a zapravo ratnoj zoni. Naime, protestantski dio grada je baš sjeban. Svaku večer u 7 sati vrata četvrti se zatvaraju, nekad turisti imaju ''sreću'' da ih puste busevima kroz kvart, nekad nemaju, ovisno kako su raspoloženi. Mislim, neće turisti ostat zatvoreni unutra, već ih neće pustiti u kvart. A 10metarski željezni zid i bodljikava žica onemogučavaju izlaz iz kvarta, koji nije dražestan pupoljak svibanjski.  Prvi zid je bio sagrađen početkom '70tih, a sada se protežu kroz nekih 15 kilometara. Osobno, fotić sam digla samo u situaciji kad sam vidjela da na ulici nema nikoga, jer nisu baš pretjerano prijateljski raspoloženi. Mislim, bi vi bili? Da vam dođe horda turista, u busu, i da vas škljocaju fotićima. Na jednom semaforu, smo taman stali ispred puba, i to baš kod te ulice: Shankill Road, koja je špica lojalista i gdje se nalazi većina murala (u cijeloj Sjevernoj Irskoj ih ima oko 2 tisuće, i smatraju se simbolom te države).  Par muškaraca nas je pogledalo i pokazalo srednji prst. Neki su se počeli derat, par žena je odmahivalo rukama, a Sean je popizdio, ja sam popizdila jer je on popizdio, a nisam se tako osjetila otkad je rat kod nas prestao. Bilo mi je samo da bus ponovno krene. Da, izgledali su mi agresivno, a sad ako dobijete taj dojam na prvu... Bila bi i ja da živim tamo. Omeđena žicom i zidom, u konstantnom konfliktu s katolicima koji žive kilometar dalje. Ali imaju taj prgav stav. Ulice su im obljepljene britanskim zastavama, nabijaju ti na nos da je Belfast dio Ujedinjenog Kraljevstva, a ne slobodne Irske, žive zatvoreno, a vjerojatno se tako i ponašaju: jer je to zaista sve još svježe.   Tek prije 2. godine je IRA odlučila imati ''pacifistički'' pogled. Je, na papiru, i službeno među pripadnicima te skupine, ali mentalno, kolju se oni još uvijek. Animozitet se osjeti, a taman kad sam pomislila, jebote, ajmo dalje, ajmo van, došli smo do zgarišta, gdje su bili neredi, tjedan dana prije našeg posjeta. Nije ugodno.  Katolički dio grada je pomalo pitom. Nekako pust, ali pitom. Ima murala, i onih koji su strogo postavljeni protiv Busha, protiv svih velesila koje ugnjetavaju narod. Cijeli grad ima taj neki štih, sad bio ti u onom elitnom dijelu, centru, dokovima ili opasnoj četvrti.    Ma ima se tamo šta vidjeti, nije da nema, samo taj cijeli moto koji turistička zajednica zastupa: novi Belfast, zapravo, po meni, još uvijek nije stao na noge. Jer ti moš doć u grad totalno prazne glave o svemu što se zadnjih 40tak godina tamo događalo, pa ćeš opet osjetiti neke turbulencije u zraku. U stavu ljudi. Jedna od zanimljivosti je ograda bolnice. Napravljena je kao DNA. I u centru grada je smješten prekrasan Belfast City Hall, i Belfast ima izvrsne fakultete. Itekako nije zanemarivo da ih godišnje posjeti 7 milijuna turista, a znate koliko im ostave? 325 milijuna funti, a zbog toga što turisti dolaze, oko 16.000 ljudi u Belfastu ima posao.   Isto tako, zbog blizine 2 aerodroma, Belfast se smatra jednim od najposjećenijih gradova u Europi, i to na 2 dana, odnosno preko vikenda. Do 2012. namjeravaju napraviti, kao što sam napisala Belfast - city of Titanic, te namjeravaju napraviti Obel Tower, koji će kao biti najveći neboder na otoku, i isto tako imaju najveću rastuću ekonomiju u Velikoj Britaniji. Ali su isto tako odbijeni kad su se natjecali da 2008. predstavljaju europski grad kulture. Zašto? Zbog nedavne nasilne prošlosti. Mada, sam upoznala dosta, dobro ne mogu reći dosta, ali znatan primjer Iraca iz Sjeverne Irske. I drugačiji su od onih iz Republike Irske. Nisam osjetila to neko neprijateljstvo, jer oba grada su procvjetala. Dublin puno više, jer se u njega danonoćno ulaže, toliko da su se neke vrijednosti u Dublinu izgubile, pitanje je hoće li se to ikad više nadomjestiti s nečim kvalitetnim, mada stega Crkve pod čijom su čizmom bili, ne spada pod crticu – poželjno. Ali Dublin se pomalo na neki način izgubio. Ali pričala sam o Sjevernim Ircima. Osvješteni su, i to poprilično. Nekako ih možete pogledati s više strana, nemaju tu neku jednu dimenziju koju sam dosta često vidjela kod Iraca iz Republike. Puno više znaju, zbog tih religioznih konflikata, više vide cjelinu, ako me razumijete. Mada nisam nikad bila u razgovoru gdje bih osjetila natruhe a ti si iz Dublina, ti si iz Belfasta, no, vjerojatnost je da ovi sjeverno misle da ovi u Dublinu nisu ništa prošli. Što je i svojevrsna istina. Nisu rat. Ali jesu neimaštinu. Ali zemlja je takva. Škrta. Tako da su se ovi borili i s Engleskom, dok se Republika više borila sa nekim svojim unutarnjim čimbenicima. Dok obadvije nisu počele ekonomski cvjetat. Ali kao i na svakom putovanju, moraš vidjet da bi znao. I dok smo mi izlazili iz grada, okinula sam svoju zadnju sliku (mada sam dvije posudile s neta). Pijanac. Frendek. Koji nas je par sati ranije skoro pretuko na ulici. Delirium tremens. Šta'š.  No, ne mogu reći da smo i mi drugačije izgledali te večeri, kad smo se vratili u Dublin. :) |
srijeda, 05.09.2007.
Koja je mogućnost?
|
2003. sam izgubila osobnu.  Onu staru na kojoj je još bio JMBG, koji sam naknadno zapamtila – zadnja tri broja su mi 007, jer ja sam Bonda, Jamie Bonda. I tako sam ja par mjeseci hodala bez osobne, dok mi roditelji nisu počeli pizditi jer jednom nisam mogla ići u Mađarsku obavit špeceraj, ah, koja vremena, haha. Pa sam otišla do policije, i dala prijavu. Platila biljege 70 kuna, platila prijavu za Narodne novine, dala 40 kuna za ekspresne slike, dala još ... ma ne znam koliko, ali došlo me na kraju oko 200 kuna. I par tjedana kasnije, dobila svoju novu osobnicu. (''Osobnica'' je nastala od Anuk, koja je prije par godina zapalila pljugu vani, i onda se počela bjesomučno smijati, jer kao doći će policija pa će ju tražiti osobnicu. I legenda je nastala.) I da, šta sam pričala. Tjedan dana kasnije nakon što sam počela nositi novu osobnicu, staru s JMBGom sam našla u ljetnim hlačama, jer je ljeto završilo, ja ih bacila duboko u ormar, i kad u tu duboku jesen bijah natjerana da pospremim ormar, naletih na nešto što izgubih. Veselju nema kraja. I bačenih novaca kroz prozor. Kako se te poslovice mogu naći jedna za drugom, taman prikladne. :) Kao imam ja sada 2. Ne zadugo. Ovu novu sam izgubila u rekordnom roku, negdje, nemam pojma gdje, jer očigledno mi je bila jako bitna. Mada ne mogu tvrditi da gubim osobne dokumente, dogodilo se, znači, ja gubim osobne dokumente. Ali sam rekla, ma imam sad ovu staru, ona će mi dobro doći, samo što je staroj rok trajanja ošo. Ali, di mi sad baš treba osobna, novu neću vadit, ak mi šta bude trebalo uzet ću putovnicu. Prošla 2003, 2004, 2005, 2006, prolazi 2007. I prošli tjedan, otišla ja na policiju. Nadobudna. Idem izradit novu putovnicu, jer na ovoj staroj nemam više puno mjesta, a i ističe mi uskoro, pa da to sredim sada dok mi se čeka, ili dok nemam još šta čekati. 'Dobar dan, ja bi trebala napraviti novu putovnicu.' 'Molim vas osobnu.' 'Glp, glp...mmmmmmm, izgubila sam ju... Imam onu s JMBGom.'' 'Ta ne vrijedi više. Kad ste izgubili ovu?' 'Mmmmmmm, prije 4 mjeseca.' U laži su kratke noge, ja sam visoka 180 cm, znači u starosti ću se smanjiti. 'I još uvijek niste aplicirali za novu?' 'Bila sam u inozemstvu.' 'Morate napraviti novu osobnu, i kad to napravite dođite ponovno.' Mrak na očima. Tako mi i treba. Znači novih 200 kuna. I slike. Srećom imadoh 3 komada. Jadne, ali eto imam ih. Pa ispuni formulare. Odi na poštu, odi na kiosk, vrati se nazad. Evo mene. 'Sad kad ste aplicirali za novu osobnu, platili biljege, platili za Narodne novine, možete aplicirati za putovnicu.' Dva dana kasnije. Padala je kiša, nije mi se išlo. :) Evo mene kod tete na šalteru. 'Imate li slike?' 'Imam jednu. Jel vam mogu dati dvije različite?' Dobijem pogled gnušanja od tete na šalteru. Moj IQ je 142. Tinkarinka mi kaže da imam drkicu na svoj IQ, haha. Idi se slikat. Brzinsko. 40 kuna. Biljezi 70 kuna, pošta 5 kuna, ostalo 150 kuna. Zajedno: 225 kuna. Uz prethodnu osobnicu: 400 kuna. Vratim se nazad na policiju. 'Podatke o predaji osobnice i putovnice ćete dobiti putem smsa, do tada čekate izjavu iz Narodnih novina.' I gotovo, to je to. Ja sam napokon sve to svladala. Jučer kopam po starim torbama. I naletim na novu osobnicu, onu bez JMBGa, koju sam izgubila par mjeseci nakon što sam ju izradila, tamo u jesen 2003. godine, i zbog koje sam sad opet prošla proceduru ''Kako ste izgubili osobnu?'' Sad ih imam 3. Jednu koja više ne vrijedi ali mi je mila jer ima JMBG, drugu koja je nova i pronađena prije dva dana, pa ju sad zovem Lazarus, i vrijedi još godinu dana, a i u novčaniku mi je nadomjestak za najnoviju koju ću dobiti kroz par tjedana, a koja zamjenjuje ovu koju sam izgubila 2003 godine, a koju sam izradila jer sam ovu s JMBGom izgubila, pa našla. Ja sam jedna sretna žena, s težom kvrgom na glavi, jer bumerang me opalio. I imam ogrooooomnu rupu u novčaniku, koji je postao težak od osobnih dokumenata. Od kuna sigurno nije. |
utorak, 04.09.2007.
Malo laganice.
|
Prva je Kate Nash.  Koja ljudima ide na živce, jer kao ima preseratorski naglasak i šta sada ona tu sere s tim nekim iskrivljenim londonskim naglaskom, kad je očito da ga nema, da ga kopira, da ga šta već ne, da nema pojma o gramatici, i da to što ona priča, ni ne spada pod engleski, i da je očito da je pozerica, ali meni je ona briljantna. and you find it boring, you're thinking of something to say. You'll go along with it then drop it and humiliate me infront of our friends. Then I'll use that voice that you find annoyin' and say something like "Yeah, intelligant imput, darlin', why don't you just have another beer then?" Briljantno, haha. I imam par filmova za vas. Ne znam jeste pratili Mostru ili ne, ali Atonement poprilično izgleda kao jedan od onih filmova, ljubavne tematike, koji će me zaintrigirati. Zatim sam pogledala jedan fantastičan, 3 needles, težak, dosta težak film, malo dijaloga, ali jedan od najboljih scenarija koje sam vidjela kroz zadnjih godinu dana. I film ima predubok vizualan identitet, ako imate običaj neke filmove gledati kao fotografiju. Half Nelson. Jer volim ove male indie filmove, koji se konstantno bacakaju po festivalima. S knjigama sam nekako još uvijek na Vi, pa još zaista samo mogu preporučiti Šalkovića, i 'Pravi se da ovo nisi vidio'. Mada nije moj izbor literature, ali sam mu morala dati šansu. Ne znam, nekako mi je čudno čitati knjigu koja ima taj stil pisanja, valjda se još nisam navikla na tu hrvatsku vrstu književnog izražavanja. Kojeg? E pa … :) I nešto što sam pronašla u zadnje vrijeme, a što mi se skroz svidjelo: beat box. Ostala 2 odlična primjera su vam: Beardy Man i jedan s Australskog idola. Treba mi malo odmora od svih crnjaka u posljednje vrijeme. Ne samo privatno, već stalno smo bombardirani nekim tugama, tko će to više sve izdržati. Treba ubacit dozu za opuštanje mozga. |
Komentari On/Off
Buddha
