srijeda, 26.09.2007.
Cijena edukacije.
|
Nikad se nisam smatrala odličnom studenticom. Uvijek sam nalazila određene rupe gdje bi mogla nešto eskivirati, kod predavanja koja mi nisu bila posebno draga. Posebno draga s profesorima koji su me od početka uzeli za zub. No, dođe vrijeme kad se to promjeni i uzmeš uzde u svoje ruke.  Kao kad sam prve 2 godine studirala povijest. Pa više nisam. A profesor me zapamtio zbog toga što sam na njegovom predavanju napisala sms frendu: ''Što radiš? Ja sam na 7satnom predavanju povijesti, i trenutno sam sklona suicidu od dosade.'' Šarmantno simpatično, da, baš jako. Isto ne znajući da je profesor iza mene. I da je njegova slijedeća reakcija oduzimanje tog istog mobitela i čitanje iste poruke. Što je zapravo bio kraj mog studiranja povijesti, jer me izbacio van s predavanja i kad sam kod njega išla polagati 2 kolegija, nepovezana jedan s drugim, bilo mu je dovoljno da me pogleda, kaže, ''kolegice, to ste vi znači...'', zatvori uši, i u idućih pola sata gledajući u zid, zatvori moj monolog ocjenama nedovoljan na obadvije prijavnice. A ja sam ga trebala polagati još barem 4 puta na slijedećim godinama. A on mi je jasno dao do znanja da ih neću proći i da mu se iskreno fućka za mene. Jesam, sjebala sam se na prvoj godini. Nisam trebala napisati taj sms, ali isto tako on nije nas studentice smio uspoređivati s lozom. Jer ako lozu ne krešeš, otići će kod susjeda. Ili da nam je zabranjivao nositi traperice i trenirke na svoja predavanja, koja su uvijek bila jako duga, jer naime, ja nisam žensko ako nemam stila, ''Izvolite doma kolegice i presvucite se.'' A cura ima grčeve zbog menge, ali to njega nije briga, jer naime, u trenirci je. Pa sam napustila taj smjer i prebacila se na jezik. Jezici su mi uvijek išli, i po tom pitanju sam bila jedna od najboljih u svojoj generaciji. Jer sam imala znanje, jer su mi to kolege govorile, jer su mi to profesori govorili, jer sam dobivala potvrde na praksi... I onda dođem do zadnja 2 ispita svog akademskog obrazovanja. 2 ispita kod istog profesora, čije on predmete smatra najbitnijima na svijetu, i kojeg sam redovno slušala, davala seminare, ispunjavala zadatke, ali kod kojeg sam znala da je polaganje, čista stvar sreće. Koja jebena šablona. I ne mogu ih proći, ne jer nisam dovoljno učila, jer nisam dovoljno znala, jer nisam, ma ko će više znati. Ne mogu ga položiti, jer sam studentica. A on profesor, doktor. Zaljubljen u svoj predmet, u poziciji sadiste. Kažem nikad nisam bila neki reprezentativan primjer studentice, nisam diplomirala u roku, nisam dobivala stipendije, plaćala sam faks, ali sam sve obavila – pozicija apsolventice je tu već jedno vrijeme. Nekad uz malo muke, nekad uz više, ali stojim iza svojih riječi. Indeks sa skoro 50 položenih ispita potvrđuje da odista jesam odstudirala. Dala sam svoj obol atrofiji i bolnim leđima, totalnom nedostatku apetita, luđačkim snovima i buđenjima, izgriženih noktiju, granica kad si pomisliš da neuroze prelaze u psihoze. I onda se danas nađem na zadnjem roku. Predzadnjem ispitu. I shvatim da ću morat na komisiju, jer su pitanja bila apsurdna. Jer to više nije korektno, to je igra, tko će prvi past u nesvjest od iznemoglosti. On neće, ali studenti hoće. Ispit koji meni osobno dosta znači, jer je područje koje je vrlo zanimljivo, ali koje ću ja u praksi zapravo vrlo malo koristiti. Ali on ne misli tako. Umorna sam, toliko sam jebeno umorna da ovo više graniči s nenormalnim. A fakat se trudim, i znam da je na meni stvar. Da bit će ljudi, i bilo je ljudi koji su ga položili, i bit ću ja jednom među njima, ali brate mili gdje smo mi od Zapada. Divlji Zapad je na našim fakultetima. Anarhija. A nemam ni ja više 18 pa da me boli kurac, kad i hoću li završitit ovaj period života. Da mi je cilj naroljat se utorkom navečer, a znati da mi je predavanje sutra u 8 ujutro, i da će mi biti smiješno kako sam mamurna, a moram slušat o tamo nekim fonetikama. To je prošlo – past tense, razdoblje. I želiš se samom sebi napokon dokazati, da možeš, i ne daju ti. Ne daju ti, jer traže od tebe pišanje krvi. U samoj završnici, ti se faks mora ogaditi. Jer negdje putem skužiš da želiš ići dalje, i da si motiviran, a da ne možeš, jer psihički više ne možeš sjesti za te skripte, jer znaš da je čista lutrija kako ćeš napisati ispit. Apsolutno čista lutrija. Baš sam umorna, fakat sam umorna. Ne kažem da je mi je učinjena nepravda, da sam prazni tutle, kad zaista nisam, ali barem na kraju, na kraju toga svega očekuješ – određeni odah. A kužim što je sve ispred mene, to je tako tu sve, reala života, gdje su pravi problemi, a ne jesam li ja sad naučila 500 pitanja i pročitala 150 knjiga, i onda mi se dogodi situacija poput danas, jer nema logike. Ne razumiješ zašto mrcvariti studente. I frustriran si do srži. No, prije nego sam frustrirana, umorna sam, baš sam ono umorna. Moram ići spavat, zadnji put sam tamo u petak. |
Komentari On/Off
Buddha
