petak, 24.08.2007.

Imam želju za klapama.

Pa ih slušam. ...''Ispod tvoje boloture, pivan tebi serenade, dok ti lice kriju škure i koltrine sumprešane, i koltrine sumprešane...'' Da, more mi je opako falilo. Sve ima svoje zašto i tako, kako, ali mene zapravo srce opasno boli i tišti što Drvenik nisam vidjela 2 godine. Nisam još uvijek nešto pretjerano za pisanje. Puno, previše toga je iza mene. Puno, previše toga ispred mene. Trenutno večeras samo teća s hvarskim tikvicama, kvasinom i maslinovim uljem, te domaćim pomidorom (i okusom!), a doma me čekala juha od koprive. Juha od sastojaka koje ne mogu naći na Otoku. I fakat mi nije trebao zadnji let, kad sam zbog turbulencija ostavila par molitvenih misli za one na Zemlji i za onog Gore, Svevišnjeg, mada mi zaista ne treba da se skoro sastavim od muke i skrivenih suza, dok sam se držala za sjedalo, i pitala se kad će ispast maska s kisikom. Nevjerojatno kako je potrebno samo par naleta vjetra pa da se osjetiš kao mala mizerija, dok mi iza sklopljenih kapaka, prelaze lica i moj život, gore na tom letu kad sam se osjećala tako prokleto sama. Danas mi tu muku rješavaju klape. Stoga, za sada samo par riječi.

Komentari On/Off