srijeda, 27.06.2007.
Poklonjenom konju se ne gleda u zube.
|
Figa.  S neba pa u rebra? Ajmo tako početi. Red Hot Chili Peppersi - uživo su foliranti, koji u backstageu imaju sobu punu cvijeća (za meditaciju) i neograničene količine vode (jer su zasigurno skapavali od žeđi poslije ovog stravično napornog koncerta), i koji uživo, (valjda bez opijata nemaju ni: motivacije i aspiracije, simbioze s fanovima, želje za podignut publiku komunikacijom i sudjelovanjem) nemaju toliku sigurnost koju žele predstaviti (mada flegmatičnost može biti svojevrsno predstavljanje), a da ne napišem najvažniji i najgori podatak: koncert je trajao (uz bis): 1 sat i 20 minuta. I onda kad su se stotine protestnih boca počele bacati na pozornicu, odradili su još jedan bis (10 minuta naknadno nakon što su se svijetla upalila i nakon što su ljudi već masovno počeli izlaziti van), ali ja sam za to vrijeme već išla prema busevima. U isto to vrijeme je počelo i stravično ''tropsko'' nevrijeme gdje su munje u daljini, vidjelo se, parale zemlju, a kišne kapi u par sekundi močile razbježanu masu. O itekako, 100 tisuća ljudi s područja cijele bivše Jugoslavije, i šireg Balkana, je došlo na ovaj univerzalan rock koncert, koji je i nas mlade, koji smo odrastali kroz obilježje rata i etničkih animoziteta, trebalo približiti, što i je i što mi se neopisivo svidjelo – vidjeti toliko ljudi sličnih mentaliteta, i ostat žedan, pokraj vode. Peppersi su dobili, prvo sam čula; milijun i pol eura (da bi se na kraju šuškalo o čak 2.5 milijuna) za koncert koji su odradili vrlo rezervirano profesionalno: ''Mi smo Red Hot Chili Peppers'', bez ikakvog uvodnog pozdravljanja, samo nešto tipa, 'hvala što ste došli', koji su odradili jer su ga morali odraditi, i jer se to na njima točno vidjelo. Je, kužim, imaju godine turneja iza sebe, jedno mjesto više manje, ali ako u jednom Londonu mogu odraditi koncert od neka 2 sata (i za 3 dana gostovanja dobiti 17 milijuna eura), onda jebem ti sve, ali daj se ponašaj u skladu s tim iako nisi u nekoj europskoj metropoli. 100 tisuća ljudi vas je došlo vidjeti! Bez obzira na tu istu nepostojeću metropolu. (Naknadno sam pročitala da su se oni s organizatorima dogovorili da će održati festivalsku gažu, a ne samostalan cjelovečernji koncert, i da je to njihov recimo, 'regularan' program za FESTIVALE, što naravno nitko od publike nije znao.) Izgledalo je kao da su došli pokupiti lovu, malo otpjevati, i ajmo mi doma, šta ću više biti u toj nekoj Srbiji, za te neke Balkance usred Nedođije Inđije. Da, poprilično sam razočarana. Nisam onako jako razočarana, jer kartu na kraju krajeva nisam ni kupila (da jesam, mislim da bi bila jako frustrirana), i super je bilo otići tako malo van zemlje u organizaciji Tuborga (koji je po meni odlično organizirao buseve), i put je prema tamo trajao oko 5 sati, dok smo se nazad vozili 8, iako smo u busu već bili oko ponoći, ali smo do 3 ujutro čekali da se promet odblokira, jer je nastao čep zbog svih silnih auta i buseva. E tu su ljudi generalno popizdili, koliko sam mogla čuti kroz već bunovan san. Tako da sam se na putu nazad itekako naspavala. Jesam strgana i iscrpljena, tijelo mi je našopano sendvičima i glupostima, ali mi je drago što je to sve iza mene. Predgrupe su mu bili Edo Maajka, na kojeg nažalost nismo stigle, samo na zadnju stvar, jer je svirao od 5, a baš sam mu htjela dati potporu, zatim je došao (makedonski) Kiril koji je totalno dignuo publiku, jer znaju šta rade, dok su glavna predgrupa bili Kasabian. Oprostite, ali ja nikad čula za njih, mislim da su Britanci, ali su nevjerojatno, barem meni, dosadni. Ovi Californication dečki su sletili helikopterom, velike zvijezde, koncert im je u startu kasnio nekih sat vremena, i tako kako je i zakasnio, tako je i prerano završio. Ipak, moram pohvaliti organizaciju cijelog koncerta, jer je pozornica izgledala masivno, predobro (nije bila načičkana s glupostima) i na svakom koraku si mogao znati gdje si, tako da smo nas dvije promjenile 4 položaja, jer su sa strane bile VIP Tuborg tribine, ispred pozornice povlašteno mjesto za 5 tisuća mahnitih fanova koji su valjda u Inđiju došli dan ranije, a nas dvije smo se zadnjih pola sata koncerta smjestile bliže izlazima, jer se pozornica odlično vidjela, razglas je bio fantastičan, mada su žive osobe na pozornici aka bend bili, minijature, ali to su sve pokrivali veliki ekrani, pa se sve vidjelo. Uf, malo sam se ispuhala. Da, nisu ispali fer. Fakat nisu ispali fer. Ispali su bahati, nezainteresirani, hladni i površni. Koncert će mi ostat u pamćenju, ali ne toliko po njima, već po osjećaju da sam išla van hrvatskih granica na takav jedan spektakl, što u krajnjoj liniji i je bio, ali glavni akteri su podbacili, mada sam ja gle, bacala ruke, kukove i glas u zrak na Scar tissue, Snow ili uvodnu Can't stop ... (a i sam Anthony je zaista mljac, čovjek stvarno izgleda izvrsno, nova frizura mu odlično stoji, i htio ne htio pomislila sam si da je dobro biti gruppie, ali je meni ipak najdraži John - introvertni dečko u flanel košulji :), i mada je prekrasan osjećaj bio biti tamo i slušati Pepperse, ali nije to baš to. Na kraju se osjećaš nekako prevaren. Kažem, dobro da sam išla, iskustva radi, ali Peppersa radi, ne. Barem ne po ovom što su pokazali. Išla bi ja na njih ponovno, naravno da bi, ali da mi je nekako zagarantirano da će se isplatiti. Emotivno. Doživjeti. Red Hot Chili Peppers. Kao. Jedan. Od. Najvećih. Rock. Bendova. Na. Svijetu. Moglo se to kvalitetnije, itekako kvalitetnije odraditi. Valjda je i tako bilo u vrijeme kad su svi kolektivno bili napušeni, nadrogirani i pijani, pa su i kolektivno bili puno atraktivniji. Ali sam imala onaj filing koji sam si stalno ponavljala, ''Jebote, na koncertu Peppersa sam, na Peppersima sam, na Peppersima sam!'', koji mi je nekako splasnuo kad se to sve mlako završilo. Šteta, baš šteta. Tko visoko leti, nisko pada. A mi fanovi, ''mali'' ljudi dolje najbolje osjetimo kad nam svojevrsni idoli padnu ko kruške na svoje prebogate i prelako zarađene, red hot chili peppers, guzice. Stoga, crvene ljute papričice? Hladno, hladno. |
Komentari On/Off
Buddha
