nedjelja, 25.02.2007.

Cijela buka našeg svijeta sačinjena je od tišina.

Danas sam shvatila kako mi je tjedan prozujao, ali baš prozujao. U zadnjih 7 tjedana sam postala vlasnica 4 položena ispita, s jednim padom. Simultani rad uz noćno, dnevno, ljutito, motivirajuće, letargično, opuštajuće učenje je napokon dovelo do toga, da sam ostala ispuhana kao balon. Definitivno neatraktivan odnosno nepostojeći socijalan život je svakako jedna od stvari kojih sam se lišila. Na kavi vani isto toliko nisam bila, a sad izlika, uvijek se nađe vremena, a mislim, da nađe se, ali ... Asketizam. A kako ljudi pričaju o korizmi, to mi je bila korizma, više se ničega ne želim lišavati ili si uskraćivati. Jedini porok na kojeg sam se ponovno navukla je: bijeli Walter. Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh. Razmislila sam si o tome. Nisam imala vremena se pošteno istulumariti, nisam izašla van već ohoho, nisam se bacila na alkohol ko bijesna kuja, nisam se sexala pa već ima 8 tjedana, mislim da mi je dopušteno imati porok. Jedini porok. Od kojeg se ne osjećam ni malo bolje, naime, ali morala sam naći ispušni ventil. Osobito kad mi posao zahtjeva stegu uma, i kad sam dovela stvari do tog nivoa da mi puno nepotrebnih informacija uđe u uho, i vjerovatno tom količinom i izađe van. Ali zadovoljna sam. Muke sam mučila sama sa sobom hoću li moći, a zaista smatram da nema boljeg recepta do posla koji te stvarno izmori, i onda kad dođeš doma, a ne da ti se, ajme, kako ti se ne da, prebaciš mozak na skripte i onda 24 sata ponovno ne spavaš, i nađeš se u situaciji kao ovaj tjedan, da klonem duhom, jer ne znam šta sad sama sa sobom, jer osjećam – da nisam pod presingom. Dio svojih planova sam odradila. Ostvarila. Mislim da sam ovisnica o adrenalinu. Ne o ekstremnim sportovima, ali o žurbi. Jer sam se i dovela do tog stanja, da kategorički odbijam razmišljati o ičemu dubljem što bi me kakti trebalo baciti van tračnica (što je jebeno dobro, jer to godinama nisam uspjela nikako stabilizirati) i da od situacije uzmem ono što mi treba. Kvalitetne razgovore imam samo s Vix, Tinči i Palminom, te Seanom i to mi je ono, dovoljno. Nakon što sam mahnito skupljala ljude oko sebe, iznenađenje je naći se s malom brojkom. Zna se tko fali (da ne bi bilo suza u Down under i Brisel prčiji). I našla sam si gušt. Kako sam skriptu zamijenila knjigom za dušu, uzela sam Intimnu povijest čovječanstva. Evolucija emocija od pećine do danas. Brdo, brdo, brdo informacija. Koja milina čitati. I bacila me nazad u neke druge sfere. Koje ne povežeš u pravo vrijeme. Kao kad sam bila u Toledu prošlo ljeto, kad smo Sean i ja malo izašli iz Madrida, izgubili se na autocesti, zamazali ruke i lice s tapasima unutar tvrđave prečudnog grada, kad sam izljubila Don Quijota, kad su me srsi hvatali jer sam prošla sobom El Greca, izašla iz Maurskog dijela u kršćanske ulice do židovske singagoge. I kad sam to ponovno pronašla u ovoj knjizi. Baš me bacilo. Toledo je bio pomalo nadrealan. I još uvijek mi je ostao nadrealan. Kao što je i nadrealna informacija da slike iz fotića s tog putovanja nikad nisu pronađene. Prekrasno. Ono što imam u sjećanju, to je ostalo od Španjolske. Ali dobro, bit će toga još. Nadam se s Gospodinim Fotićem Ajme Kako Sam Savršen, naime, da, dok skupim deset tisuća kuna. No, polako i s tim. Prema tome. Ma ništa novo kod mene. Uobičajeno. Bacam slamu s jedne hrpu na drugu. No, dobro da išta. :)

Komentari On/Off