Ne piše mi se nešto. Većinom brojim dane, pogledam na kalendar, iznenadim se koliko je već vremena prošlo.

Ne od ičega, već samo koliko je vremena prošlo, jer tjedni su mi se nanizali u takvim aktivnostima da svaki novi ni ne osjetim toliko, osim po nenadanom padu motivacije, po tome da se nikako ne mogu naspavati jer već danima, kad legnem, imam neki čudnjikav osjećaj, uvijek popraćen nekim teškim snovima. Pa se probudim umorna. Nabila sam si tempo, ne mislim da ga ne mogu slijediti, ali jednostavno ga sada ne mogu promjeniti.

A htjela bih, stvarno bi to htjela, jer fali mi, kukam stalno kako mi fali jedan konkretan izlazak, moram se malo maknut iz grada. Nisam već 6 tjedana. No, do ožujka, mislim da je to nemoguće.

Dobra je stvar što zaista između posla, pukne me taj adrenalin što učim, i što polažem, eto već drugi ispit, onda bi htjela nešto eskivirati navečer, ali ne mogu. Ne smijem.

Mada sam zadnja dva tjedna mislila da se mogu oprostiti od svoje pjevačke karijere, jer mi je jedna jabuka to sve skoro pa oduzela. Zagrizla sam ju, i vilica mi je poskočila, toliko da sam svaki put kad sam jače otvorila usta, napravila bolnu grimasu. Pa sam se malo pribojala tog osjećaja, gdje mi je onemogućeno pjevanje. I nije mi bilo svejedno, mada sam u tome, evo sad već 10 godina, i mada sam nekad zaista malo prezasićena. Osobito kad vidim koliko se na mene računa. I kad moram krpati stvari.

Sinoć me vilica popustila, nakon što sam poskočila kad sam u crtovlju vidjela visoke note.

Plus to neko mahnito i pomalo poludjelo trpanje hrane, prošli tjedan. Baš sam stala i dok sam 5 put dnevno jela nešto sa žlicom, koji put već stavila nešto s nožem na kruh, razmišljala sam si da neću moć biti ovako – ali stalno – gladna. Rupa u želudcu 24 sata, zadnjih 8 dana. Zaista ne znam što mi se događalo, ali bila sam nezaustavljiva.

Pa sam si razmišljala, ovuliram?, pms?, koji klinac se sad događa, kad se napokon vratim na 68 kila na mojih 180, pa samo, whopa, udarac u organizam.

Danas to idem izbacit iz sebe na treningu, imam taman vremena, i prebacit se kod Tine u stan. A ona isto smiješna. Šta da spečem? Djevica. Nema šanse da se kod nje dođe a da izađeš bez da si nešto žvakao.

I najneugodniji dio dana mi je bio, kad me noćaš u pola 2 nazvao jedan dečko kojeg sam nedavno upoznala. Ali to je problem u meni. Predobra sam s ljudima, skuže tu jednu empatiju, praksu slušanja i šta se dogodi. Da netko u meni pronađe osobu s kojom može pričati, ali prijeđe granicu. Ne volim taj osjećaj. Ali ne mogu podnjet tu naočigled osjetnu notu usamljenosti. Na usamljenost ovog oblika, mi se istroši energija, pa mi poslije bude žao, pa znam da nije tako mislio, ali ne znamo se tako dobro, da bi mi tako ležerno mogao ući u život.

Sve ima svoju crtu. I sad moram raditi korekcije u odnosu jer je neminovno da se srećemo. Ne volim kad mi to ljudi naprave. Ili sebi. Jesam li sebična zato?

Idem na trening. Nisam danas sasvim svoja. Valjda je rad i fokus zadnjih par tjedana, danas stigao na naplatu.

P.S. Ne pomaže ni činjenica što je danas mjesec pun i ogroman, tko brije na te stvari, a ja valjda brijem. Nije baš neka utjeha. :)