Osobno, zaljubljena u čelo. Osobno ne sviram ga. Osobno, žal me hvata zbog toga. Ali razlog tomu je moja Mama, koja me kao klinku upozoravala kako je moja susjeda u ono vrijeme na popularnom Z3u sa Buckom, Ivicom i Darkom, uz prisustvo male Azre (se sjećate te cure? :) imala izvedbu na violini, i kako je bila štovana tjednima kasnije. Mene uhvatio kompleks. I nisam nikad započela. Naknadno sam to sve nadomjestila drugim glazbenim rukavcima. Sasvim dovoljna mi je i ova eto sad već desetogodišnja izobrazba i tesanje (3 domjenka u 8 dana :).
Yo-Yo Ma. Aha. Možda ste već i ukucali njegovo ime u Google, ili par puta čuli kod mene njegove stvari, ali u biti, možda i niste, ništa od navedenog.
Naime, Yo-Yo Ma se smatra jednim od najboljih svjetskih čelista, ali volim ga upravo zbog toga što nije klasičan.
Rođen u Parizu 1955 godine, od roditelja Kineskih Amerikanaca, haha.
Školovanje mu je bilo impresivno, započeo je na Julliardu, zatim semestar na Columbiji, da bi ga završio na Harvardu.
Inače svira na dva čela, jedno od Montagnane, a drugi mu je prije smrti poklonila famozna Jacqueline du Pre, koja je imala Stradivarija.
U svojoj kolekciji Yo-Yo Ma ima preko 50 snimljenih albuma, te je za neke od njih dobio 15 Grammya. Od toga je zadnji dobio za svoj napopularniji album: Obrigado Brazil. Dok mu je jedan od najboljih Paris La Belle Epoque.
Snimio je soundtrack za Crouching Tigger, Hidden Dragon, Geishu, Seven years in Tibet, i radio je s najvećim glazbenicima današnjice, poput Isaaka Sterna, odnosno Johnom Williamsom, te je na svoj način odsvirao najveća djela čelo kompozitora Elgara, Dvoraka, Bacha i Haydna.
