Ali po kojoj stvari, dragi bože, kako sam se smijala jučer.

Naime, prije dva mjeseca, napisala sam jedan post o tome, koji možete pročitati ovdje, gdje sam natuknula da volim Mango odjeću, zapravo napisala sam, da budem skroz precizna, da sam Mango ovisnik, što i je i nije istina, jer istina je da tamo uvijek naletim na dobar komad odjeće i nije mi bed dati za neku stvar više novaca, kad su mi stvari kvalitetne i jer ih mogu nositi par godina, i kad sam ja eto 180 visoka, i kad mi Mango ima super krojeve za moj fizički izgled.

Ista stvar je npr. s cipelama, bit ću primorana do kraja života kupovati skupe cipele, jer imam stvarno veliki broj noge, pa ne mogu praktički niš kupiti u Robertu, Šimeckom, Planici, Peku, ... shvatili ste me. Zato moram kupovat u Šubidu trgovinama i onim šire, jer oni nekako uvijek imaju moje brojeve, ali zato kupujem svaku prijestupnu, jer me to jako frustrira, i jer su rijetke, rijetke situacije gdje ću ja sebi na primjer naći balerinku. To je za mene nedokučivi svijet. Something far far away. :) Svoju eleganciju, jer smatram da nekad znam i zablistat, (kad mi se da, a u posljednje vrijeme mi se ne da, jer opet nemam previše vremena paziti na svoj izgled) baziram na punktnim točkama od koljena prema gore. Ono dolje na nogama, je nužnost. A ako već ne mogu imate lijepe ženstvene cipele, onda ajd da bar ostalo izgleda ok.

Pa mi je bilo zapravo smiješno odazvati se ovom mailu: zato što me u biti nužnost moje visine tjera da mi je dosta stvari iz Manga jer mi imaju dobar europski model (jer ne mogu sve kupovati u Lovačkom rogu, na Hreliću, placu... jer nije sve uvijek kvalitetno što nađem kad se spustim na sve četiri i počnem rovati po buvljaku, mada to volim.) Ali da o tome raspravljam javno, kamerama u oči, ma ne, ne bi mogla, nekako nije mi to moj izbor teme o kojoj bi raspravljala, a i bio bi mi bed, jer ako ne bi uspjela objasniti do kraja što sam htjela reći, imam dojam, da bi ljudi ispred ekrana razmišljali, pa o čemu sad ova trkelja? A znam da bi trkeljala, jer znam sebe.

Stoga, mail...

''Bok,
jedan sam od urednika na talk showu ''Sanja'' na RTL televiziji. Jedna od sljedecih emisija koju pripremamo tice se razlicitih neobicnih ovisnosti. Kako sam, surfajuci netom, istrazivao takve podatke naisao sam i na tvoj blog (u jednom postu pises o svojoj ''ovisnosti'' o Mangu i to me prilicno zainteresiralo). Moje pitanje je – da li bi htjela gostovati u toj emisiji… Jedini problem je sto je snimanje sutra (danas), u cetvrtak, u 12:30 – 14 h. Nas studio nalazi se na Brodarskom intitutu u Novom Zagrebu nasuprot zgrade INE (blizu Velesajma), ali mozemo ti srediti i prijevoz taxijem.

Neki od gostiju koji ce biti u emisiji su ovisnici o adrenalinu, brzini, razlicitim oblicima hrane, parfemima i slicno… Please javi se na bilo koji kontakt ukoliko ti se ideja gostovanja svidja. Kod nas ti je veselo i opustena ekipa, uglavnom oprosti na ovakvom uletu i smetanju ako ti se ideja ne svidja.''

A i onaj početni prvi post je bio napisan za mog dečka Seana, koji živi u Dublinu, i u biti sam se u tom postu totalno zezala s njim i načinom kako on sebe nosi, jer se itekako nosi, i kako sam reagirala kad sam njega prvi put upoznala. Eto viš, kako se iz tog zapravo potpuno internog humora, stvorila jedna simpatična stvar.

Ne gine mi Madrid ovo ljeto, pa da u glavnoj Mango metropoli kupujem tu odjeću. Tko će ga znati, možda upecam i neki sponzorski komad odjeće, kad ga već toliko reklamiram, a šta ću Mango addict, ne mogu svi nosit Pradu.