Telefon je za tebe.

Kad sam bila mala, zvuk koji me budio je bio zvuk pisače mašine. Ljeti sam znala detektirati po tom kuckanju, koji se čuo duž cijele ulice, nalazi li se stari na balkonu i piše ili je unutar kuće. Tu mašinu, koja mi je obilježila djetinjstvo, je prije par godina zamjenio kompjutor. Telefonski pozivi su se poduplali, mobiteli se počeli aktivnije koristiti.

Ovo je post o mom ocu novinaru. Ja njega nazivam pionirom svoga rada, stara garda ovog pomalo boemskog, nomadskog posla. S 5 godina sam znala šta znaći Hina. Tete u centru su mi prepoznavale glas kad je došlo vrijeme da slušalicu predam tati koji je morao diktirati vijest dana. Šuškanje novina, miris tiskare, pozdravljanje ljudi na cesti, bezbrojne promocije knjiga, izložbi, pozdravljanja drugih novinara, diktafoni u faci, kamere iza leđa, glasovi u eteru, su nešto s čim sam ja rasla.

Bila sam na bezbroj domjenaka, nekad bi nam stari dojavio da je vrijeme za dolazak, da preskočimo uvodno pričanje i da navratimo na hranu. Mama i Vix su u tim situacijama ponekad bile suzdržane i ostale doma, dok sam ja redovno ko pomahnitala rješavala stol od tereta. 'Ti si Njegova kćer?' je česta rečenica mog života. Starog obožavam. Moram priznati da ne mogu zamisliti da on ima uobičajen 8 satni radni dan, i kako to uopće izgleda kad je stalno doma.

Sjećam se jedne njegove pustolovne privatne priče. Za vrijeme faxa, on i njegova klapa su se natovarili grahom, lukom i solju, i vlakom krenuli preko cijele Juge u pustolovinu. Znam da priču uvijek završava, 'bacili smo grah, prebacili smo se na alkohol.' I počne se smijati. Na što moja mama popizdi. Djevica je, shvaćam ju, tata je Vodenjak. Kroz sve te godine su bili jako kompromisni, vjerovatno zato njihov brak ovako dugo i traje, mada su različiti polovi. Mama, kompletno kućni tip, tata, vjetropir koji se uvijek vraća kući.

No, dok sam rasla, nikad nisam osjetila da ga nema, iako je često bio na zadacima. Odrasla sam na enciklopedijama, 'Menervna, ti ćeš morat ostale kupiti.', na obaveznim jutarnjim novinama, škarice za rezanje članaka su u našoj kući amen!, jao tebi ako se zagube (mi ih nekad koristimo za rezanje noktiju ili papirnate ambalaže), na tim kanapeima (dok stara nije počela eksperimentirati s makrobiotikom, pa smo sad malo razmaženi), sa smješkom gledajući kad Vix i ja ulazimo u prostoriju i kako on pokazuje da je par pivi stavio ispod stola, za nas, za sebe, tko će ga znati, boce nikad nisu ostale pune.

Prije par mjeseci je u jednom intervju rekao da ima sreću što živi s 4 žene. Njegova supruga, 10 godina mlađa, nova krv u skoro pa 400 godina staroj obitelji, starija kćer Vix, sređena, mirna, Menervna, mlađa kćer, eksplozivna, brbljava, ta gori na oba fitilja, i Gospođica Vesna, mačka koja ga je svojim predenjem riješila prostatnih problema (i za koju još uvijek ne vjerujemo da nam nije dala mačiće, a mi se totalno veselili da je trudna, a ona krava samo debela :)

Jednom sam bila kod Anuk. Ubit će me kad ovo pročita, ali moram. :) Imala je malu nezgodu taj dan. Hvatala je miševe po kući, jedan ju je ugrizao. Par minuta kasnije ju je i mačka jako ozlijedila, pas to sve gledao. Ona je završila na hitnoj, smijući se samoj sebi. Ja sam se smijala, i rekla starom. On je u tome vidio vijest. Dva dana ju je telefonski maltretirao, 'ajde Anuk, ajde ne budi blesava, to bi bila mala vijestica. Završila bi na zadnjoj stranici, sigurno bi se i u Kini smijali. Zanimljiva foto vijest, pa kome se to dogodi u jednom danu?' Na Kina mu je rekla finalno Ne. Bilo je smiješno, ali ne za novine. Mene je par dana, jer sam mu rekla, gledala mrko ispod očiju.

Smiješno mi je više nabrojati koliko puta me tražio da mu popunim neku anketu, da dam foto vijest, da na diktafon kažem neko svoje mišljenje, da se posvađamo oko toga zašto internet ne radi jer on mora poslat članak, zašto sam bacila novine od jučer, i zašto telefon ne prestaje zvoniti do 12 sati svakog dana, zašto je u kući teška jagma za olovkama, da me pita jel mi treba šta novaca, i sad u posljednje vrijeme da mu oči zaiskre kad me vidi da dolazim doma, a da me nije bilo par dana. Iako je cijeli život lutao, i vjerovatno nikad neće u potpunosti stati, na njemu se osjeti da je sretan što se ima kome vratiti doma.