Ja mislim da hoćeš.

Nasilje u školi je postalo očigledan problem. Svjesna da je riječ 'autoritet' postala kuriozitet.

Krleža je napisao: ''...Plivajući s utiscima, svi smo zaronjeni u plimi i oseci dojmova. Rodili smo se usred bujice utisaka, uzbuđenja, poticaja, nagona, strasti i volje. Svi mi plivamo s ogromnom poplavom tajanstvenih pojmova. Mi se nastojimo osloboditi trajnog pljuska sve novih utisaka, da bismo tako uzmogli svojim vlastitim mozgom kao ogledalom odraziti sve ono što protječe kroz nas, i tako se trzajući propinjemo za razrješenjem te zagonetke sve do na kraj puta, da bismo na koncu spoznali kako je ono što smo vidjeli na početku svojim vlastitim dječjim pogledom, bilo zapravo sve! Više, tu u ovoj panorami nema da se vidi.

Nije čovjek i nikada neće biti u stanju da pojača ove prve djevičanske dojmove iz djetinjstva, jer je jedno, što mu preostaje, da mjeri svoje današnje racionalne kombinacije s prvim utiskom, da nadovezuje na ono prvo rastvaranje zjenica i prvo nevino drhtanje pred ljepotom.''

Potpuno sam svjesna situacije u kojoj sam ja odrastala. Ući u školu, sjesti u klupu, slušat i bit pod određenim faktorom straha od osobe koja je ti je u frontalnom odnosu, to je bio amen. Nije bilo, neću. Neću si govori mami doma, koja te očigledno nije odgojila.

Ali ja sam iz generacije gdje su bila druga pravila. Današnje klince je osakatio period od 10 godina rata, kad su roditelji bili mladi, zbog sirena, vojske i neznanja u sutra su se sklapali brakovi, koji su počeli pucati par godina nakon rata, kad su djeca bila spremna za polazak u školu, i gdje su izlazila iz nje s receptom Normabela, sa suicidalnom porukom u kojoj ne želi vidjeti mamu, s ljutom šakom uperenom u lice profesora, učitelja. I vidim mogućnosti kad trepnu, kad mi šapnu, i dođu doma, otac bijesan na neimaštinu, mama u potrazi za ljubavnicima, ostavljeni na brigu bake i dede, koji ne razumiju šta je to Playstation.

No, nikad za tu djecu neću reći da su izgubljena generacija, jer su to naši mali ljudi, ali me brine kako će izaći iz svojih domaćih problema, kako će se te dnevne rutine pokazati za 15tak godina, kako kad te 9godišnjak pogleda i kaže 'da vidim do kud možeš'. Mogu ja, ali do kud ti misliš da ti možeš. I evo psihologa.

'Ja mogu sve', rekao mi je jedan. 'Znam milo da možeš, upravo u tome i je stvar', ali pokušaj pri tome ne izdemolirati sav razredni inventar.