nedjelja, 02.04.2006.

Priča broj 2. Boyz i onda jednina.

Drhturenje na kvadrat.

Kad sam prvi put poljubila Teatar, već sam bila luda. Stajala sam kraj šanka, pričali smo o ljudima koji su se tu večer našli. Mislila sam da smo prijatelji, ali ono što sam ja osjećala za njega nije bilo prijateljski. Svako malo bi ga pogledavala, govoreći si, 'a ne, ne, nećeš, ak nisi do sada, nećeš ni večeras'. On, kakav je bio, potpuno svjestan kemije između nas dvoje, zadirkivao me, uvlačio me u razgovore, izvlačio se iz njih, kvačio se za teme, ja sam ostajala na mjestu, pomalo već ljuta i isfrustrirana, namještajući si noge za pokret doma, jer me iživcirao sa svojim infantilnim upadicama.

Imala sam 18, on je imao 23. Stvarno sam mislila da ne postoji ni jedna tako osjećajna osoba, tako mutava, tako iskrena, tko me tješio, tko me zvao u 11 navečer moleći me da odem s njim na piće, jer mu je zadnja ljubavnica postala dosadna, jer on ne može biti toliko na sve strane, jer ga jedino ja razumijem, jer on meni voli kuhati, jer smo kontali istu glazbu, jer sam slušala sve njegove jadikovke, jer, jer, jer...

Pala sam na njegov šarm, na njegova otvaranja vrata, na mali smješkić u kutu usnice, kako bi me primio oko struka kad bi me upoznavao sa svojom novom. Kako bi mi ispričao svaki detalj kad bi bio s tom nekom novom. Kako sam ja grizla grliće pive, govoreći da su one grozne, da one ne vide kako je on pametan i prekrasan i osjećajan i... mjesecima poslije, kako bi upao bez konkurencije na Akademiju dramskih umjetnosti. Bio je rođeni glumac.

- 'Kosa ti je narasla,' rekao je kad se približio mom stolu. 'Sad si crvena. Prekrasna je. Smršavila si, isto?'
- 'Da.'
- 'Ovaj, sad sam došao doma. Oprosti što te nisam nazvao.'
- 'Kada?'
- 'Pa znam da si zvala'.
- 'Da. Zvala. Past tense.'
- 'Stvarno super izgledaš.'
- 'Jel ti šta trebaš?'
- 'Ne..samo sam, hmm, htio reći da mi te je drago vidjeti.'
- 'Na kavi sam. Jel postoji poanta ovog monologa?'
- 'Ne, samo sam skužio da ti je kosa narasla.'
- 'Ok. Vidio. Adio.'

Glasio je naš zadnji konkretni razgovor, par godina kasnije, sada par godina iza mene.

Kao njegova frendica ja sam znala da je on takav, ali kad smo prešli granice, izgubila sam prethodno empatijsko razmišljanje.

Ali uvijek mu priznajem jednu objektivnu stvar, čak i sad me, iako ga rijetko vidim i kad smo si zaista na solidnom bok, bok, uspije natjerat na pomisao da mu je život strašno težak i kompliciran, i onda si u glavi pomislim: 'Oskara za glavnu ulogu u monodrami dobiva...'


| 08:30 | Aj ti reci! (5) | Za print mašinu. | #


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.


Komentari On/Off


''Sve ono što jesmo je rezultat onoga što smo mislili.''
Buddha

Svi tekstovi na minervariranje.blog.hr zaštićeni su Zakonom i zabranjeno je distribuiranje bez pristanka autorice. Minerva*Riranje © 2006-2012
eXTReMe Tracker