Prije par tjedana sam išla na ultrazvuk štitnjače. Ispao je u idealnim granicama normale, eeee znam ja zašto.

Prije par godina sam imala problema s njom. Srednje se baš previše ni ne sjećam, osim stalnog vucaranja po Rebru i kljukanja tabletama. Konstantnog kljukanja jer je bila pojačana 300%. I tak par godina, dok se meni nije počelo mantati u glavi i dok nisam počela osjećati da je morti vrijeme da ja samoincijativno prekinem s tim tretmanom. Počela sam slušati tijelo. Pa sam počela malo čitati, pa sam otkrila da se u kikirikiju nalazi ulje koje pomaže štitnjači. Ne pitajte me, ali ja sam nakon toga žeđala za njim. Zadnji rezultati su mi bili koma, meni je bilo koma, pa dokle više, jaukala sam. A dok sam jaukala, jela sam kikiriki. Bio mi je jedina utjeha. Nisam ga se nikako mogla zasititi. Po noći sam se budila i jela, doručak, ručak, večera, kikiriki s rižom, u juhi, varivo od kelja s kikirikijem. Po par kila tjedno. Bez izuzetka par mjeseci bio mi je glavni sastojak svih jela. Kile nisam nabila jer sam se kretala.

Par mjeseci kasnije otišla sam do Rebra. Specijalista je ostao zabezeknut. 'Rezultati su ti se drastično poboljšali. Mislim da ću te skinuti s lijekova,' rekao mi je, ni ne znajući da sam ja to sama napravila par mjeseci ranije. 'Vidiš kako dobro reagiraš na njih.' Aha. Ispričala sam mu priču. Saslušao me, i odmahnuo rukom.

Par godina kasnije, sada, vrečica kikirikija i ja još uvijek prijateljujemo, ali eventualno jednom mjesečno. Kad osjetim potrebu. Namignemo si, prije nego on zadovoljno klizne niz moj grkljan.