Run just as fast as I can to the middle of nowhere to the middle of my frustrated fears...

Run just as fast as I can
to the middle of nowhere
to the middle of my frustrated fears...

Pokušavam biti ja.
Pokušavam se pronaći u nekoj nestwarnosti koja izgleda tako privlachno, stwarno...
Pokušavam se dogurati u bit svega...
ulažem svu snagu koju imam da se probijem...da uspijem...
u sredinu te kugle zavrzlame.
Ne uspijevam.
Prolekleto odbijam se kao dva ista pola.
Tjera me nesto natrag..gura na početak kao da me želi uništiti...
Ja ne mogu ništa...gubim moć u rukama kojima se držim...
padam na koljena jer me više noge ne drže...
Tijelom prolaze me bolovi...
tresem se...ne mogu podnijeti da ne mogu to.
Mrzim se jer sam tako slaba.
Mrzim se jer tako lako popuštam.
Prebrzo se predajem...
Treba mi nesto da se dignem...da poletim....
onako nestwarno...da osjetim kako sam slobodna...
oko mene sve blijedi..sve polako nestaje...
stwari se mijenjaju...ja ostajem ista...
trazim svoj izgubljeni dio u malim stwarima..
nikako ga ne mogu pronaci...
Ta borba s prevelikim,prejakim,iscrpljuje me do kraja.
Povlaci snagu iz mene...
placem do iznemoglosti...
placem kao da mi to ..bas to može pomoći.
toliko mi se toga nakuplja u glavi.
Bijesna na sve.
Ljuta na sve.
Nitko me zapravo ne shvaca.
Samo oni koji su bili u istom snu kao ja.
U vrtlogu koji se ne okreće.
Bez početka i smisla.
TKo mi je oduzeo ono malo nade??
Vjerujem tudim rijecima.
Jer to je jedino sto imam.
Počinjem bježati.
Od svega.
Tebe.
I sebe.
Sviju.
Nepodnošljivo je kako su svi pametniji.
Možda uskoro pronađem kraj.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.