|
I.
Dolazi... Sav sam uzbuđen. Čitav dan razmišljam samo o seksu. Samo o seksu. Seksu. Shvatili ste o čemu vam govorim? Razmišljam samo o seksu!
***
Smijte se samo. Da da, jako smiješno, ali htio bih ja vas vidjeti u trenutku kad nakon mjesec dana iščekujete svoju najbolju priliku za seks! Mislite da je to smiješno? E da mi je znati kako bi se vi osjećali, kad nakon višegodišnje veze, što uključuje redoviti seks, seksualne igrice, ponekad nevine perverzije i ispunjavanje raznih seksualnih fantazija, ostanete čak i bez pišljive ideje za nezahvalnu onanaciju. Kad u jednom trenutku primjetite da vam već ni soft produkcija, a još manje hardcore izdanja, ne pružaju nikakvu zadovoljštinu, postanete svjesni koliko ste zapravo jadni i koliko ste duboko zapeli u apstinencijskoj krizi. Prokletih mjesec dana bez seksa... Grozan osjećaj.
II.
I tako, sad dolazi moja najbolja prilika u zadnjih mjesec dana. Nisam vam rekao da me ostavila, no dobro, mogli ste to i sami zaključiti. Umjesto da iskoristim slobodu i krenem u lov, toliko sam zatrpan s obavezama, nemam vremena ni za izlazak, a kako da zbarim ženu iz svoje sobe? Sav zbunjen i u strci trčim u kupaonu, moram se oprat, al ne smijem ostaviti dojam jadnog nejebice, koji jedva čeka da je povali. Zato se ne brijem. Tuširam se, to da. Ne smijem biti odbojan. Otuširam se dakle, al ne brijem se, malo neurednosti moralo bi mi ić na ruku.
Dobro je, to je gotovo, sad moram brzo u dućan po pivo. Imam dva Murphysa, no to je samo za početak, za dalje moram nabaviti nešto drugo. Murphy's je za uvod. Za gušt. Bio bi grijeh oskvrnuti ga i napiti se njime. Nemam namjeru napiti se. Ni nju napiti ne bi bilo pametno. Samo malo pive za samopouzdanje. Malo za izdržljivost. Ipak je prošlo mjesec dana. Previše alkohola nije dobro. Nikako nije dobro. S njime nikad ne znate, multiplicira vam želju za seksom, ali kad se stvari počnu odvijati baš onako kako vam odgovara i na vama je red da nastavite savršen niz događaja, vaš najbolji prijatelj zakaže! Da, da. Tako je to s alkoholom. Potencira želju, ali onemogućava izvedbu.
Čovječe kako hoću poševiti danas. Uf...! Kad se samo sjetim njene savršene guze... Samoubojstvo je samo misliti na to. Kako se onda suzdržati i ne kušati malo tog zabranjenog voća? Moje zabranjeno drvo s kojeg bih tako rado blagovao. Mora se desiti danas. Baš danas. Danas je taj dan. Danas će se prekinuti moj crni niz. Mjesec dana suše. Bit će moja voda.
Kupujem pivo. Problem riješen. Na moju veliku žalost, dućan koji je nekad imao kvalitetnu ponudu, spao je na samo najtraženije, što je često ekvivalent najjeftinijih i najlošijih proizvoda. Gotovo ista situacija je s pivom. Ništa od moje željene pive danas. Bez izbora i bez vremena, prisiljen sam kupiti jedino što nude i žurim doma. Gotovo sam zaboravio, prezervativi! Što ako mi zatrebaju? Imam samo jedan u novčaniku, što ako ne će biti dovoljan? Bolje je biti spreman! Kupujem paket.
Jurim doma. Moram još ponešto pospremiti. Ne želim ostaviti dojam ko da sam se tjednima pripremao samo za to, no malo urednosti nikad ne škodi. Čistim samo površno. Dovoljno da preduhitrim moguće negativne bodove, a opet ne pretjerano da ne stvorim iluziju savršenstva i jedva_sam_čekao_taj_trenutak osjećaj. Žurim u kupaonu. Radim isto. Mijenjam ručnik. Mijenjam rolu vc papira. Sasvim dovoljno.
Moja soba. Kako je urediti da ne ostavi dojam koji želim izbjeći, a opet da ne poželi pobjeći iz nje čim otvorim vrata? Moram promijeniti posteljinu. To svakako! Bilo je nekoliko pijanki ovih dana. Nisam uvijek prao kosu pa se sve malo zasmrdilo. Meni ne smeta, ali njoj sigurno ne će biti ugodno. To obavezno mijenjam. Još koja minuta, a moram tek pronaći prikladnu posteljinu. Prokletstvo. Zašto nemam posteljinu koja bi bila kao stvorena za takve trenutke. Suptilna, al svejedno indikativna. Ona koja ti govori, sve je spremno, sve je čisto, on je spreman, ali ne prisiljava te, ako se ne osjećaš ugodno, uredu je, ne požuruje te na ništa. Zašto nemam takvu posteljinu. Izabirem prvo što ima imalo smisla. Dvije jastučnice i jedna navlaka za puplon. Kako mrzim takve trenutke.
Bacam se na slaganje kreveta. Moram i plahtu promijeniti. Na to nisam mislio. Grozno na kakvoj spavam. Meni ne smeta. Istina malo je istrošena, al' što će mi do vraga nova plahta? Njoj se sigurno ne će svidjeti. To mora letjeti van iz sobe. Trčim natrag u garderobu. Plahte! Proklete plahte! Gjde su te plahte? Nalazim nešto što liči na to. Nije to. Samo neki prekrivač koji služi, koga vraga ja znam čemu služi. Nije to i točka. Tražim dalje. Nalazim nešto prikladno. Preveliko je. Zajebi to. Nagurat ću je u postranične prostore. Morat će biti dobra. Nemam vremena tražiti novu. Bit će ok.
Slažem krevet. Sve sam promijenio. Sve miriši. Čisto je. Higijenski. Krevet je spreman. Nije dobro! Krevet je presavršen. Sav vrišti od želje da se na njemu nešto desi. Odzvanja požudom. Prenapadno! Ne smije biti tako savršen. Razbacujem sadržaj i kreiram kreativni kaos. Uredno, a opet ne upada u oči. Nitko ne bi na prvi pogled pomislio koja mu je svrha za danas namijenjena. Žene vjerojatno na to ne bi pomislile ni iz druge, ali vjerujte, svaki muškarac odmah bi znao o čemu se radi.
I to je sređeno. Što preostaje. Muzika! Moram pronaći prikladne pjesme. Ma kvragu i pjesme, svirat će što bude htjelo. Nemam ni vremena ni volje birati pjesme koje će svirati. Već će se naći nešto prikladno. Preostaje mi samo čekati. Čekam.
Čekam.
Još uvijek čekam.
Bacam pogled na mobitel. Imam poruku! Javlja da će malo zakasniti. Valjda je javila kad sam bio u dućanu i birao pivo. Nisam imao mobitel kod sebe. Mora da je tada javila. Što ću sad? Sve sam uredio, a ona kasni. Da otvorim koje pivo? Smirit će me. Ne, ne želim imati zadah po pivi čim dođe. Popit ćemo koju zajedno.
Čekam...
Čekam...
Čujem neki automobil. Mora da je ona! Skrivam se iza prozora. Zavirujem. Tražim je. Nije ona. Nije čak ni njezin automobil. Nije mu ni sličan. Prokleta neizvjesnost. Sav sam se ukamenio ni za što.
Čekam...
Čujem automobil na prilazu u dvorište. To je taj. Znam ga po zvuku. Ovaj put ne trčim do prozora. Ostajem pribran. Moram se smiriti. Doći k sebi. Nabaciti smješak. Laganim hodom poći do vratiju. Otvoriti. Pustiti je unutra. I sve će se odvijati baš kako treba, a na kraju večeri bit ću sretan i zadovoljan.
Mo'š mislit...
III.
Večer je prolazila sasvim ok, kad uzmemo u obzir našu nedavnu vezu. Bilo je dosta trenutaka u kojima sam se bojao da mi prsni koš ne će biti dostadan za zadržavanje srca u njemu. Bilo ih je više, nego mi je odgovaralo. Teško je izdržati previše takvih trenutaka. U njima ponovo navru sve emocije. Osjetite svu snagu ljubavi koja još uvijek u vama bukti. Svjedno. Ljubav nije dovoljna. Sada smo tu. Jedno nasuprot drugom. Oboje nabijeni emocijama. Oboje skamenjeni. Ne poduzimamo ništa. U tim trenucima dao bih baš sve na svijetu samo da je mogu poljubiti. Prigrliti. Samo malo je osjetiti. Ništa od toga. Sekundu kasnije, oboje bismo se smirili zbog neke glupe konverzacije ili neke hladne opaske. Sve bi opet bilo kao i prije. Hladno. Srca bi se smirila. Normalno bismo disali. Pričali bismo i obavljali posao zbog kojeg smo oboje bili ovdje. Oboje smo osjećali jednaku stvar. Znali smo jako dobro što osjećamo. Siguran sam da je i ona bila svjesna. Nakon višegodnišnje veze te stvari ne spadaju u područje metafizike već zdravog razuma.
Kad s nekim provedeš vrijeme koje ne želiš vratiti, a kad bi ga vraćao bilo bi samo zbog nje. Kad s nekim proživiš toliko različitih situacija, od onih svakodnevnih, što uključuje i svađice zbog kojih sve postaje zanimljivo, pa i onih teških životnih kriza u kojima se osjećaš najjadnije na svijetu, kad misliš da postojiš samo da bi ti netko mogao zagorčati život, takve krize. Nakon toliko iskustva, nije pitanje nadnaravnih sposobnosti hoćeš li znati kad se netko osjeća ushićeno već je pitanje hoćeš li to htjeti prepoznati ili ne. Tako je i sa nama. Dovoljana je tisućinka. Jedna vlas na kosi. Jedan zadržali dah. Srce koje preskoči samo jedan udarac. Dovoljna je jedna iskra u njezinom pogledu. Tu iskru ne možete lažirati. Ne možete kontrolirati srce. Možete namjerno zadržati dah, ali to ne čini. Poskoči nesvjesno. Ruke protrlja nespretno. Promeškolji se u stolici. Pogleda me. Kad shvati što se dešava, okreće pogled. Traži sigurno skrovište. Prekasno. Svjesna je da sam shvatio znakove. Što očekuje? Možda želi da joj prvi priđem. Ili se boji da ću joj prići. Možda to i ne želi? Što ja želim?
U tim trenucima nije lako, a bilo ih je dosta. Sitnice su te koje te vraćaju u prošlost. Svi smo toliko uzbuđeni zbog velikih stvari, velikih događaja, a na kraju dana jedino što nam preostaje jesu sitnice. Jedan ples. Jedan zagrljaj. Jedan poljubac. Najviše mi nedostaje upravo sad. U tenucima kada se prisjećam sviju naših sitnica. Naših sitnih svađica. Naših sitnih tajni. Naših sitnih rituala. Bili su naši i bili su sitni i činili su nas posebnima. Pitate se je li uopće zdravo razmišljati na taj način? Drugačije ne možete. Što bi vi napravili? Zaboravili? Pregazili biste vlastitu prošlost? Vrijeme provedeno s nekim za koga ste bili voljni umrijeti i još uvijek jeste? Ne. Pamtite. Prisjećajte se. Sačuvajte zajedničku prošlost kao najljepšu uspomenu. Budite sretni. Nije lako. Prokleto je teško, no bit će i ljepših trenutaka. Bit će onih momenata u kojima ćete se ponositi na svoju zajedničku prošlost. Bit će teško razmišljati o razdvojenoj budućnosti. To ne smijete!
Nikad nemojte razmišljati o razdvojenoj budućnosti! To će vam razderati dušu. Želite se ubiti? Onda samo dajte, u protivnom nikako! Razmišljajte o zajedničkoj budućnosti, samo u drugom kontekstu. Ako ste do sad bili ljubavnici, sad postanite prijatelji. Jer ako ste doista uživali u pravoj ljubavi, moralo je biti i prijateljstva. Ako je bilo prijateljstva tada, mora ga biti i sada. Morate samo naučiti kako se nostiti sa situacijama u kojima ćete se neočekivano sretati. Učite zajedno. Zezajte se. Zbivajte šale na vlastiti i na zajednički račun. Šala je najbolji obrambeni mehanizam. Zapravo i najučinkovitiji. Pomoći će vam da prebrodite krizu povjerenja. Nakon toga bit će predivno. Imat ćete najboljeg prijatelja na svijetu. Nekoga tko vas doslovce poznaje bolje od vas samih. To je predivan osjećaj.
Samo nemojte to zabrljati, no bez brige, ne ćete. Ako ste postali iskreni prijatelji, ne će biti lako prokockati to prijateljstvo. Sumnjam da kroz vezu niste proživjeli desetke teških kriza. Svaka veza mora proći kroz neke krize. Ne prolaze svi kroz jednake krize, niti svi jednake krize jednako proživljavaju. Svi smo mi jedinstvene individue u unikatnim kombinacijama. Ništa nije zagarantirano. Ništa nije šablonizirano. Ne postoje univerzalna pravila. Slijedite svoj instinkt. Jedino instinkt i osjećaji vam u tom trenutku mogu biti od koristi.
***
Sjedi tu kraj mene, a ja, umjesto da poduzmem nešto, razmišljam. Razmišljam o budućnosti koja tek treba doći. O budućnosti koju tek treba izgraditi. No odluka je čvrsta, a, ako je ovo zaista konačno, potrudit ću se sačuvati najviše što mogu. Svejedno bih danas volio osjetiti njezino tijelo. Hoće li mi poći za rukom?
Povremeno je dodirnem. Sasvim nevino. Gotovo naivno. Ne smeta joj. Malo se opire. Očekivano. Naravno da će se malo opirati. Nisam ni mislio da će leć na krevet i ponuditi mi se samo tako. To uopće ne bi ni bilo zabavno. Kad bi mi to neka i napravila, vrlo bih je vjerojatno odbio. Uništila bi mi svu draž trenutka. Osim naravno, u situaciji kad bih se osjećao sasvim jadno i mizerno zbog manjka seksa. U toj bih situaciji na svašta pristao. No do te točke prelomnice još nisam stigao. Gotovo jesam, ali još ne u potpunosti. Želim se malo i zabaviti.
IV.
Posao napreduje po planu. Sve ostalo baš i ne. I dalje ne popušta, premda je i više nego jasna želja u njezinom pogledu. Nije mi jasan razlog opiranja. Prokleti razum. Nameće se iznad osjećaja pa oboje radi njega spaštamo. Mrzim kad se to dogodi. Premda polako i kod mene počinju prevladavati trezvene misli. Izuzmem li povremenu trzavicu i bijeg krvi iz glave, sve me više obuzima želja za nježnošću. Dodiri koji su ranije bili upućeni sa namjerom iščitavanja pozitivna signala za prelazak na sljedeću razinu, postaju sve manje agresivni. Postaju nezamjetni. Postaju nježni. Postaju plahi. Bivaju dovoljni.
Više je ne želim dobiti. Želim je imati. Žudim za onim što sam nekad imao. Žudim za osjećajem njezine krhkosti skupljene u mom zagrljaju. Žudim za osjećanjem njezina daha na mojim prsima. Žudim za lupanjem njezina srca. Za treptajem njezina oka. Tražim onaj isti umoran i zaljubljen pogled koji mi je upućivala u tim nikad preboljelim jutrima. U jutrima kada bih se probudio kraj nje i uživao u njezinu prisustvu. Kada sam najsretniji bio samo zato što sam mogao uživati u trenucima njezina buđenja. Uživao sam u njezinu traženju. Znao sam, ja sam cilj koji traži. Bio sam sretan.
Sada žalim za time. Požuda je prerasla u žudnju. Težnja u čežnju. Izgubila se prvotna potreba. Pojavila se nova. Puno dublja. Premda je pokušavam prikriti. Nemoguće je. Svjestan sam da počinjem najtežu bitku u povijesti. Borbu razuma i srca. Ishod mi je na žalost poznat. Razum će pobjediti, a srce će patiti. Proklinjem društvo. Proklinjem situaciju. Proklinjem dan. Proklinjem sebe. Proklinjem svaki trenutak u kojem sam mogao dokazati što osjećam, a nisam. Proklinjem svaki dan koji sam mogao provesti s njom, a nisam. Proklinjem svaku odluku koju sam donio. Svaki zadatak koji sam obavio. Svaki treptaj oka koji sam napravio kada sam mogao gledati nju. Proklinjem osjećaje koji ne će prestati. Srce koje će boljeti. Razum koji će pobijediti. Žalim za izgubljenim. Čeznem za nedostižnim. Žudim za njom.
***
Puštam je.
V.
Sjedim sam. Vani, uz Mjesec i zvježđa visoko na nebu. Samo ja i milijarde zvijezda. Kasno je iza ponoći, a sutra je radni dan. Vladaju mir i tišina. Baš kao i u meni. Mir i tišina. Nije to onaj mir za kojim obično težimo u nadi da ćemo se osjećati bolje. Mir se obično poistovjećuje sa boljim osjećanjem. No baš sada u ovom trenutku, svo moje biće premda ispunjeno apsolutnim mirom nije sretno. Nije sretno jer taj mir ne proizlazi i situacije koja bi me morala činiti sretnim. Mir koji upravo osjećam produkt je praznine. Vakuuma koji se stvorio duboko u meni. Vakuum koji usisava svaki atom pozitivne energije. Hrani se njime. Nezasitan je. Meni ne ostavlja ništa. Nastaje mir. I tišina. Uz zvijezde na nebu.
Proučavam zvježđa koja poznajem. Na sjevernom nebu nisko na obzoru prepoznajem Velikog medvjeda. Ranijih godina bilo je to jedino zviježđe koje sam znao prepoznati, valjda je svima tako. Rijetki običavaju proučavati zvijezdane karte. Proučavamo ih samo kada se osjećamo usamljeni. Kada se osjećamo poput zvijezda. Milijarde kilometara dijele jednu zvijezdu od druge. U ovom trenu i ja se upravo tako osjećam. Ona je već na pola puta do doma. Možda već i spava. Ja sam još uvijek tu. Sa zvijezdama. Orion se nalazi visoko iznad mene. Mislim da prepoznajem i blizance. I zviježđe koje je u formaciji poput dvostrukog slova v, je su li ribe? Ili djevica? Ne znam točno. Nije ni važno.
Više nemam kome govoriti o zvijezdama. Razmišljam jesmo li ikad pričali o zvijezdama. Mislim da ne. Probdjeli smo koju noć pod njima, ili je to bila ona koja je bdjela, ja sam običavao zaspati. Ja sam više jutarnji tip. Kad bismo kampirali negdje, budio bih se sa prvim zrakama sunca. Zora je bila moje vrijeme. Sad uživam sa zvijezdama. Mirnije je. U zoru se sve počinje buditi. U zoru se volim buditi kad sam sretan. Sad sam prazan. Baš kao i svemir. Povremeno se čak i u svemirskom vakuumu rodi pokoja nova zvijezda. Tko zna, možda se i iz mog vakuuma jednom nešto rodi.
Vraćam se mislima o zajedničkoj budućnosti. Hoćemo li ikada biti iskreni prijatelji. Ne sumnjam u to. Pitanje je samo kada. Vrijeme liječi sve. Možda i mene uspije izliječiti. Krajičkom oka uhvatim zvijezdu kako pada. Osjećam se sretnije. Ispunila me neočekivana nada. Još jednom dižem pogled. Što se skriva iza zvijezda? Postoji li išta iza njih? U svemiru pronalazim utjehu. Vraćam se unutra. Ležem u krevet. Pokušavam spavati. Što li ću sanjati ove noći? Možda zvijezde. Ili nas? Možda polje suncokreta i dva prasca kako se grle. Zaspem sretno. Sanjam nju.
|
