vitruvian's mind

Odmah na početku napomena za one kojima je fraza I feel blue nepoznata, njeno značenje je da se osjećate tužno, melankolično, letargično, kako vam draže. Blue music bi tada bila, meni jedna od dražih, bedirajuća glazba, poglavito pjesme, ali postoje i čitavi pravci takve glazbe. No ja nemam namjere ovdje i sad voditi teoretske rasprave oko glazbenih vrsta već jednostavno namjera mi je pronaći odgovor na često postavljano pitanje zašto je bedirajuća glazba toliko slušana. Prvi razlog se sam od sebe nameće-zato jer se svi mi općenito okrećemo glazbi koja se slaže s našim trenutnim osjećanjem, a no smile faces su često prisutna. U toj zbrci tužnih pjesničkih duša zaluta i pokoja meni nalik. Moji razlozi se također ponekad poklapaju sa većinom, no u preostalom vremenu također rado slušam takvu glazbu, a nisam nimalo razočaran ničime, već dapače itekako sretan. U tim trenucima ponekad mi dođe da ispitam snagu svoje sreće ili možda čak i snagu svog karaktera. Moje razmišljanje bazira se na činjenici da takva vrst glazbe zaista ima subjektivnu, ne objektivnu, moć da nas rastuži i možda makne smiješak s naših lica. U protivnom, ako to ne uspije, dalo bi se zaključiti ili da nema tog utjecaja, ili meni draži zaključak, da sam dovoljno snažan i sretan pa nisam podložan takvoj vrsti utjecaja. Ako se dakle ni nakon čitavog niza takvih pjesama ne osjećam manje zadovoljan ili sretan, mogu se osjećati samo bolje i slobodnije. Sloboda je općenito pojam ljepote, sreće, spokoja pa mi se ovdje nameće kao idealan pojam. Kako slikovitije opisati osjećaj kojim se napuni čitavo moje tijelo i duša nakon pobjede nad svjetskom melankolijom? Nakon svega toga osjećam se otvorenije, potpunije i zahvalnije. Zahvala je sama po sebi logična, osjećam je prema Onome koji mi je tu sreću omogućio. Neki izvor, početak tome mora biti postojan da bi naša sreća potrajala.