Zatvorila sam Hannu Arrendt i izašla iz knjižnice što sam brže mogla i u tom trenutku odlučila da stvarno neću ići na seminar, jer
ne mogu. Došla sam doma s namjerom da napišem ogroman post i da napokon izbacim sve iz sebe i na kraju sam se rasplakala pred sestrom, mrzim kad se to dogodi, because that means I'm the lame older sister who's in college but doesn't really know what she wants to do with her life. Jedino što znam je da ne želim
ovo.
Jučer kad sam tati (slučajno) rekla da nisam izašla na jedan kolokvij, jer bi ionako bila pala, me čudno pogledao i pitao kako to i u tom trenutku me stvarno naživciralo što ljudi doma to uzimaju toliko ozbiljno kad NITKO od njih nikada nije išao na faks i onda počnu zbog gluposti prigovarat (mislim, nije prigovarao, ali nije bio baš ni oduševljen). Uostalom, ja ovaj faks ionako ne namjeravam završit, nego otić, sljedeće godine stvarno,
stvarno jer raspadam se već zadnjih tri godine i ovaj faks samo ubrzava proces. Već predugo govorim da ću se jednostavno slomit u jednom trenutku, čudim se što sam već i ovoliko izdržala, ali pretpostavljam da sam stvarno upisala politologiju, da bi se to već najkasnije nakon mjesec dana bilo dogodilo (HVALA TI BOŽE, što nisam upala).
Prijateljica iz smjera mi kaže da misli da mi vjerojatno treba ova godina izgubljenosti, jer i ona prošle godine nije znala što bi sa sobom, ali da je sada ovdje u Zagrebu zadovoljna. Znam da je to za svaku osobu drugačije, naravno, ali stvarno se nadam da je u pravu, jer ja trenutno ne znam što bi radila. Na ovim seminarima, a i predavanjima ionako ne čujem ništa korisno. Zapravo, kada sam razmišljala o komunikologiji sam si mislila,
na kojem faksu zapravo radiš nešto korisno?? i zaključila da bih se vjerojatno previše frustrirala da počnem razmišljati o tome, zato nisam išla dalje od tog predmeta, koji mi se stvarno čini besmislen. Mislim, znam da u današnje vrijeme stvarno trebaš znat pravilno komunicirat s ljudima, pogotovo u ekonomiji i politici, ali srsly, mene stvarno nije briga šta je mizanscena i semiotika i ne vidim nikakvu korist u znanju toga. Možda se ne trudim dovoljno, tko će znat.
Smijem li reći,
ovo nije za mene ili
ja ovo ne želim raditi bez da naiđem na osuđujuće poglede, jer mi je stvarno svega dosta? Kako je mogla reći da me vidi u odnosima s javnošću kad ja nisam mogla normalno pričat pred ljudima s kojima sam 4 godine bila u razredu? Kako je mogla reći da me ne vidi u nekom kreativnom smjeru (which hurt a little for some reason)?
Samo želim ovo izlaganje, prezentaciju sutra i seminar koji neću stić završit do kraja tjedna proć i nikad se više tamo ne pojavit.
Ali možda sljedeći semestar bude bolji, tko zna.
Mrzim samu sebe jer sam rekla da ću ovaj put stvarno na vrijeme počet učit, i neke stvari sam i počela na vrijeme, ali onda se odjednom sve skupilo i jednostavno nisam imala snage to sve napravit, naučit, i sad ću vjerojatno morat na dva ispita, za tri tjedna opet imam usmeni ispit i danas mi je stvarno došlo da se bacim pod tramvaj (nemojte ovo, molim vas, uzeti ozbiljno).
Doma me još uvijek svi živciraju i žao mi je što moja sestra stalno mora slušati moje pritužbe, iako kaže da razumije, ali ne želim ju toliko opterećivat sa svojim problemima, because goddammit, sljedeće ljeto ću napunit 20 godina, zašto me toliko strah reći svojima da želim otić? Šta je najgore što mi može reć, da će me se odreć? Kako da im objasnim da ja ne vidim budućnost ovdje, barem ne sa ovim faksom (još uvijek ne vjerujem da oni misle da ću ovo završit)(<-- iako mislim da ovo govorim iz inata jer ih želim naživcirati??? (I am awfully immature these days)). Meni je primarni cilj studiranja vani bio da se napokon osamostalim. To me najviše povrijedilo, kad su mi uništili planove u zadnji tren, što su mislili da neću moći sama. Naravno, znam da ne bi bilo lako, ali sigurno nije nemoguće, jer kako se drugi uspiju snać? Pa nisam tako nesposobna, for God's sake.
Želim 4900€ (+200€ Anmeldegebühr) i otić sljedeći semestar na Game Design u Stuttgart.
Najviše me strah da mi se, čak i ako odem sljedeće godine, studij neće svidjet i šta onda? Ne želim biti osoba koja svake godine mijenja faks jer ne zna šta joj se sviđa (iako zapravo znam što mi se sviđa).
Priznajem, užasno sam ljubomorna na sve koji su upisali što im se sviđa, iako to nisu ni htjeli isprva.
Ja sam ovo upisala jer sam mislila da ću ovog imat više koristi nego od filozofije i latinskog (što se ujedno čini i kao ubitačna kombinacija). Lesson learned.
(A nisam ni mislila završit ovdje tako da sam se žešće zeznula???? Sve naopak radim)
Moram se prestat toliko ograničavat i reći za sve da ne mogu.
Naravno da možeš, goddammit!
Završit ću lingvistiku i možda Literaturwissenschaften, radit ću i skupljat novac za taj studij Game Designa, ići ću na tečaj kreativnog pisanja, završit ću bar B2 razinu španjoskog i francuskog i naučiti bar osnove japanskog i ruskog, pa makar preko interneta!
Imat ću posao koji će biti fun i kojem ću se rado posvetiti, i ako netko kaže da ne mogu ništa s tim fakultetima i da ne mogu imati sve što želim (<-- in a non-spoiled way, if that's possible) FUCK THEM, BECAUSE I AM GOING TO WORK FOR MY FUCKING HAPPINESS' SAKE AND THEY ARE NOT GOING TO STOP ME.
Otvorit ću kafić i restoran u kojem će biti i spavaćih i dnevnih soba pune knjiga i igrica, gdje će ljudi kojima treba odmor od kuće moći biti i prespavati i posvetiti se stvarima kojima ne mogu doma (this might sound ridiculous, but I am totally serious about this and I'll make it happen). Kad završim Game Design ću napravit najbolju igricu koju ćete ikada odigrati i to će biti najzadovoljavajućiji osjećaj na svijetu and my God, if I don't make all of this happen I'm going to fall apart.
Eto.
Eto, opet sam ispala sebična i razmažena.
Pokušavam to promijeniti, ali teško.
Utuvila sam si u glavu da mi je jedini izlazak studiranje u Njemačkoj i tako će i biti ili ću zauvijek biti ljuta i frustrirana osoba.
To nikako ne želim.
Tako da, zaželite mi sreću da se držim ovoga.
Stvarno to želim.
(Ovaj video mi se ipak više sviđa od originala. I moram rewatchad Maria+Holic, izašla je i druga sezona za koju nisam ni znala.)
(Unaprijed vam želim sretan Božić i Novu Godinu, jer ne vjerujem da ću pisat poseban post zbog toga i nadam se da ovo nije bilo prebolno čitati, ako ste došli do kraja)
Veliki pozdrav!
komentari posta, 11
