Ah, opet sam se sjetila ovak kasno pisat.
Ne mogu slušat glazbu jer me dekoncentrira.
So.
I don't feel like doing anything, again.
No good.
Pogotovo ne ove godine.
It's the "No, I'm definitely not going to do anything and I don't even care" kind of feeling.
As I said, no good.
Rekli su mi da neću ić u Njemačku studirat.
My world broke into a million tiny pieces.
Naravno da to ne mora značiti nešto definitvno, još je prerano.
Ali ipak.
To mi je bila jedina nada da ću se maknuti odavde.
Goddammit.
Odjednom volim ići popodne u školu, jer cijelo jutro spavam,
u vrijeme kad idem su tramvaji poluprazni,
što znači da mogu sjest, stavit slušalice, čitat i chillat.
Navečer napravim svu zadaću and that's life,
over and over and over again.
What a sad story.
Ne znam kaj ću sa sobom.
I don't know what I'm doing with my life.
U svakom slučaju ne ono što bih trebala.
Mislim, žalosno je.
Neki kažu da je ionako beskorisno ić u školu kad na kraju završiš na nečem što ti nije profesija.
Ili ostaneš na ulici.
I onda ti ništa nema smisla i nisi motiviran da završiš to što bolje, nego samo da prođeš.
Ali, honestly, mene apsolutno ništa više ne motivira ni za što.
Stvarno mi nema pomoći što se toga tiče.
Svaki dan isto.
Kak mi uopće živimo, nije mi jasno.
Lijepo, očito.
Ah, vraćam se na one stare teme, koje sam prije stalno ponavljala.
Ali u zadnje vrijeme fkt ništa više ne izgleda kao da ima smisla.
Ne želim završit na nečem što mrzim.
Ne želim imat svoju obitelj i ne želim imat posao na kojem moram provesti deset sati svaki dan, da bih poslije došla kući i navečer i cijeli vikend se brinula o djeci i nekom nesposobnom idiotu.
Ne želim tako završiti.
A uopće ne znam zašto tako razmišljam.
Selfishness.
Ne ponašam se u redu ovih dana.
Ne mogu se više suzdržati.
U školi se zapravo i dobro držim, ali doma sam u jednom trenu mrtva, a u drugom bih samo bacala sve oko sebe.
She's not okay, a ja ne znam kaj da radim.
Kako da joj pomognem.
I želi li uopće da joj pomognem.
Ne mogu ju nikako uhvatit nasamo.
Stalno se nešto dogovaramo,
pa ništa od toga.
I'm scared.
Zašto uvijek moram toliko dramatizirati.
My life is way too boring, obviously.
Zašto se svi ovako uništavamo.
Odjednom se ovi postevi o onom što gledam uopće više ne čine tako loši.
komentari posta, 14