"Ali kako?! Sad sam Angeliki poslala poruku...", čula sam ju kako je rekla kad joj je baka rekla vijest. Nikad ju nisam takvu vidjela. Mislim, vidjela sam ju već kako je plakala, ali nikada tako slomljenu. U tom trenutku smo, ja mislim, svi bili sretni što ju nismo nazvali dok je bila na poslu. Isabela je počela plakati čim je vidjela kako mama prolijeva suze. Nismo se sjetili ići s njom u sobu dok se mama malo smiri. "Mama nije poslala poruku...", rekla je Isabela, jer je krivo čula. I kako je ona plakala tako sam i ja.
Taman pola sata nakon što je mama ositšla na posao, nazvala je teta iz Njemačke. Srednja sestra se javila i kad sam vidjela kako je raširila oči, skoro sam počela paničariti. Ipak, to je bio popriličan šok. Nitko to nije očekivao.
A tata je još bio u Splitu, poslovno.
Jedva sam čekala da taj prođe, ali kao za inat, se protezao u beskonačnost.
I tako smo morali za dva dana ić u Hercegovinu. Zatekli smo obje mamine sestre s bakom ondje. Srce mi se slamalo kad sam srednju od njih tri vidjela.
Njegov brat, sad jedini koji je još živ, nije bio od velike pomoći. Nije ni prstom maknuo, ali uokolo govorit kaj treba napravit je znao. Nije da sam ga nešto posebno voljela, ili čak znala, jer sam ga prvi put vidjela prije dvije godine za vjenčanje mamine najmlađe sestre, ali tada se pobrinuo za sve. Razočarala sam se u njega. A bio mu je brat! Ni žena mu nije bolja.
U kapelici se nitko nije mogao suzdržati. Opet mi se srce stezalo i cijelo to vrijeme sam se sve više i više za baku brinula. Ne znam koliko smo tamo stajali, ali nikada nisam mislila da će doći toliko ljudi. Neki su procijenili da ih je bilo oko stopedeset. Vjerojatno je iz svake kuće u selu netko došao. Plus, još ljudi iz stričevog sela, Imotskog, Dubrovnika i Splita, pa čak i tetinih prijatelja iz Njemačke. To su bili jedini ljudi koje sam poznavala. Ali mrzila sam to što su neki ljudi došli samo tolko da bi bili tamo. Neki su se držali uzvišeno, neke nije bilo briga. Bila sam ljuta. Rijetkima se vidjelo da im je stvarno stalo.
Sad kad je to prošlo, svi smo mirniji. Makar, još uvijek se brinem zbog bake, jer je ostala tamo. Nema auto, vratit će se s najmlađom doma u Njemačku. Do sutra još neće biti sama, jer je sestra iz Vukovara s njom. A poslije toga, nadam se da će ić kod najmlađe ili srednje tete.
Takav šok je jedan od najgorih stvari, koje se mogu dogoditi. Svaki put kad mi se netko iz bliže obitelji ne javlja, zamišljam najgori mogući scenarij. Sva sreća pa se dosad još nikad nije ništa ozbiljno nije dogodilo. Do neki dan.
Bio je zdrav koliko čovjek u njegovim godinama može biti zdrav. Ali imao je puno briga i problema i uvijek je to držao u sebi. Završilo je kako je završilo. Pošto je živio u Njemačkoj, nisam si bila previše bliska s njim nit sam se često s njim viđala. Ali ipak, bio mi je djed i voljela sam ga. Stvarno jesam. Uvijek je bilo, kad bi svratili do nas, bilo "doći će baka i deda". Baka koja živi ovdje je isto neki dan prije toga spomenula kako mora promijeniti posteljinu u sobi u Zelini za njih. Razumijevalo se samo od sebe da je on uvijek s njom. To je najveća greška koja se može napraviti. Smatrati sa je samo od sebe jasno da je netko ovdje. A u drugom ga više nema.
Postoje stvari koje su preosobne za blog. Ali ovo mi je skoro kao drugi dom. Ne tražim ništa. Nije bilo potrebno da ovo znate, ali imala sam potrebu napisati ovo, kao sjećanje na njega.
Nadam se da je našao mir koji je uvijek tražio.
komentari posta, 28
