Udobno ste smješteni u blogu:
Les Jours Tristes. Navigacija su mali trokutići koji će se pojaviti kada mišem/kurzorom prijeđete preko ovog teksta.
Udobno ste smješteni u blogu:
Les Jours Tristes. Navigacija su mali trokutići koji će se pojaviti kada mišem/kurzorom prijeđete preko ovog teksta.
● Stupidity and Randomness
● Christie. [22; 5.6.]
Germany. Zagreb, Dubrava.
Art. Languages.
German [fluently], English, Spanish and a bit of French, Japanese, Korean.
Russian, Swedish, one day.
Headphones and my favourite music ♬
Reading, writing, drawing, singing, dancing.
Japan. Animes. Mangas.
Tomb Raider fan ❤
Mythology and Ancient Cultures.
Optimism/Pesimism. Sarcasm. Irony.
Clumsy.
Yo no sé lo que you tengo,
ni sé lo que me haca falta,
que siempre espero una cosa,
que no sé como se llama.
“Deep inside, she knew who she was, and that person was smart and kind and often even funny, but somehow her personality always got lost somewhere between her heart and her mouth, and she found herself saying the wrong thing or, more often, nothing at all.”
— Julia Quinn
Theme by
°°. Adaptation was done by
Beth. Header and icon are from
here and
here.
Pišem ovo jer sam prije nekoliko minuta pročitala do kraja Extremely Loud & Incredibly Close. Ne znam kaj bih rekla, iskreno, osim da bi mogla postati jedna od mojih najdražih knjiga. Oscar je izgubljen dečko, ali istovremeno dosta zreo za svoje godine. Bio je običan dečko, a opet poseban na neki način. Uporan. Da, uporan, svakako. Zadnjih 30 stranica me ubilo and I was like,
I should have seen this coming. Ali ne, nisam to očekivala. Već sam osjećala suze, vid se počeo pomalo mutiti, ali prošlo je za tren. Nisam mogla plakat. Voljela bih da mogu reći da sam htjela. Ne znam zašto. Ali nisam.
Sada želim plakati jer svaki put kad stisnem Caps Lock na dvije sekunde ne piše više i moram s mišem kliknuti da bih opet pisala, ali ja ne koristim Shift nego uvijek Caps Lock. Sad ga moram koristiti jer bih inače bacila laptop kroz prozor od frustracije. Samo zbog toga.
Ponekad se samoj sebi činim tako bezosjećajno. Which is kinda ironic, jer sam inače dosta osjetljiva and I can't help it (extreme language switch). Iz nekog razloga. U tom trenutku sam mislila da ću pustit suzu, a nikad dosad nisam plakala na knjigu, dok sam čitala review-e raznih book-blogova, koji su pisali kako su plakali nad ovom i onom knjigom. I never did. Ponekad se osjećam kao da bih
trebala plakati, ali jednostavno ne mogu.
Extremely i Incredibly su izgubile svoje značenje. He says it all the time.
Ova knjiga je bila smiješna i tužna u isto vrijeme, which makes it extremely heavy and yet so easy to read. I said it.
Usudila bih se usporediti ovo s Vodorigom Andrewa Davidsona. Ne znam zašto. Drugačije su od knjiga koje mi inače dođu pod ruku, ali jednostavno ne mogu razabrati po čemu. Možda mi se samo jednostavno sviđaju.
Ne mogu preboljeti Caps Lock.
Mora da je to zato što sam instalirala Sims.
Screw you.
Kiša pada. Opet. I hladno je. Bilo mi je hladno za noge, jer sam imala otvorena vrata sobe da bi ušlo malo hladnog zraka. Unutra je bilo užasno toplo.
Volim ovakvo vrijeme.
So I read this book.
11 more to go.
Dobila sam od frendice za rođendan komplet za učenje japanskog. It made my day.
I'm still incredibly tired.
komentari posta, 28
Ležim na krevetu, blok u ruci. I ne razmišljam o tome kako bi krajnji
prozivod trebao izgledati savršeno, niti se bojim trošiti listove na bezvezne črčkarije, kao što je inače slučaj. Sputavam samu sebe, jasno mi je. Jednostavno sam počela, jedna crta, pa druga. Pet crta u gornjem lijevom uglu. Polukružnog oblika. Pa onda cvijetovi, jedan, pa drugi, krug, latice, krug, latice (još uvijek crtam svijetove kao mala curica). Završim taj pojas cvijetova i povučem opet nekoliko kosih linija od cvjetova prema gornjem desnom uglu.
...
Crtež još nisam završila. Još uvijek ne znam kako bi zapravo trebao izgledati. Ali osjećala sam se dobro.
komentari posta, 11
