Udobno ste smješteni u blogu:
Les Jours Tristes. Navigacija su mali trokutići koji će se pojaviti kada mišem/kurzorom prijeđete preko ovog teksta.
Udobno ste smješteni u blogu:
Les Jours Tristes. Navigacija su mali trokutići koji će se pojaviti kada mišem/kurzorom prijeđete preko ovog teksta.
● Stupidity and Randomness
● Christie. [22; 5.6.]
Germany. Zagreb, Dubrava.
Art. Languages.
German [fluently], English, Spanish and a bit of French, Japanese, Korean.
Russian, Swedish, one day.
Headphones and my favourite music ♬
Reading, writing, drawing, singing, dancing.
Japan. Animes. Mangas.
Tomb Raider fan ❤
Mythology and Ancient Cultures.
Optimism/Pesimism. Sarcasm. Irony.
Clumsy.
Yo no sé lo que you tengo,
ni sé lo que me haca falta,
que siempre espero una cosa,
que no sé como se llama.
“Deep inside, she knew who she was, and that person was smart and kind and often even funny, but somehow her personality always got lost somewhere between her heart and her mouth, and she found herself saying the wrong thing or, more often, nothing at all.”
— Julia Quinn
Theme by
°°. Adaptation was done by
Beth. Header and icon are from
here and
here.
EDIT; 1.1.2012.; Sretna Nova godina svima! =D Nadam se da vam je prošla 2011 bila lijepa, uspješna itd. a ako nije, da vam ova bude puno, puno bolja od prošle =D I ako ste među onima koji na početku godine određuju ono... ne znam kak se to zove na hrvatskom... resolutions, let's just stick with that, nadam se da ćete uspjeti obaviti sve što želite ove godine.
Note: Ovo nije nastavak one prošle "priče", nego nešto sasvim drugo. Inspirirano koncertom Sulića i Hausera =). [I na hrvatskom je, yay! xD]
Čekao sam pred velikom zgradom, u kojoj se trebao održati neki klasični koncert. Nisam ni znao što to zapravo idem slušati. Nisam se volio zamarati takvim nebitnim stvarima. Jednostavno sam išao, jer sam volio klasičnu glazbu. Koga briga tko ju izvodi? Dok god ti daje onaj osjećaj ispunjenosti i zaboraviš na sve brige u tom trenutku. Da, ti trenuci su bili kao droga za mene.
Taman sam htio zapaliti cigaretu, no shvatio sam da sam zaboravio upaljač. Tiho sam si opsovao u bradu, kad mi je netko ponudio obični srebrni upaljač. Podignuo sam pogled i vidio djevojku valovite tamno crvene kose i tamno smeđih, gotovo crnih očiju.
„To vam nije zdravo“, rekla je. Nasmiješila mi se najljepšim osmijehom koji sam vidio dok mi je palila cigaretu. Ispustio sam dim i pogledao ju malo bolje.
Bila je obučena u marte do koljena, boje trule trešnje, tajice i kariranu crnu suknju. Nisam mogao vidjeti što ima gore na sebi jer je imala dugački crni kaput na sebi. Pitao sam se nije li joj hladno za noge.
„Hvala.“
„Ma ništa“, rekla je, pa je i sama zapalila cigaretu. Pogledao sam ju sarkastično.
„Mislio sam da to nije zdravo.“
„Pa nije“, odgovorila je i dalje sa smiješkom na licu. „Ali kada ste u dobrom društvu nije bitno što je zdravo, a što nije.“
Nasmijao sam se. A onda sam osjetio njezin miris. Parfem je mirisao na divlje ruže i pomislio sam kako joj pristaje. Tako je izgledala, kao divlja, mistična ruža. U jednom sam se trenutku osjećao kao pedofil. Ja sam imao 27 godina, a ona je valjda još bila tinejdžerica, od možda nekih sedamnaest, osamnaest godina. Ali možda to i nije bila tako velika razlika u godinama. Ili?
Skoro svi koji su čekali pred zgradom su već ušli, pa sam se pozdravio i ušao u veliku dvoranu. Sjeo sam na mjesto i čekao da koncert počne, kada sam opet osjetio onaj miris ruže. Ona je sjela pokraj mene. Pogledala me.
„Nije da vas slijedim“, nasmiješila se.
„Znam“, rekao sam pomalo zbunjeno. Tada je počeo je koncert.
Ali ovaj put me nije ispunjavala glazba. Ispunjavao me miris divlje ruže.
Razmišljam u nastavku koji bi bio negdje iste dužine. Ali ovo je lošeeee
Ova mi je bila tak slatka.
I još jedan note, mislim da ću posteve s ono dvoje (iz pretprošlog posta) nazvat
The Nameless Two, koliko god glupo to bilo, ali ne želim im davati imena. Ne pitajte zašto. Ne znam ni sama.
komentari posta, 21
