Jezero moje,
U tvojim dubinama pronalazim sigurnost,
Zle misli ne dopiru do tvoga dna.

Jezero moje,
U tvojem crnilu nestaju svi osjećaji,
Osjetila se isključuju,
Tijelo postaje samo prazna kutija.

Jezero moje,
Ispod površine tvoje vode,
Tijelo opet postaje jedno s prirodom.
I gasi se plamen života.

Objavljeno jer za ovo ionako ne bi došao pravi trenutak. A možda ovo i je pravi trenutak?



komentari posta, 19

Being Simple is too Complicated.

Ne znam zašto ovo pišem, ali imala sam osjećaj da moram. Kao neka obaveza. Trenutno razmišljam kak me boli glava i da ću sutra ipak ić u školu ak ne prođe do sutra, jer ne volim izostajat iz kemije. Bojim se da bih mogla previše zaostati. Ipak su dva sata. 4. i 5. A ak mi fkt ne bude dobro, idem poslije kemije doma. Prije njemačkog. Koji ne volim. Ne bih rekla da ga mrzim. Ne volim ga iz dna duše. Inače se kaže mrzim, ali nekako mi se čini neprimjereno. Ne mrzim ga. Ali ono. Imam šest sati njemačkog tjedno. 4 dana. I'm dying. Ali zašto si onda upisala dvojezični program? se možda pitate [ili vjerojatno ne]. Zato što je njemački jedino za što si mogu bit sigurna da neću fejlat. Stupid reason, I guess.

Čitam, čitam. Zapravo zadnja dva dana nisam niš pročitala. Iako nastojim što više čitati, otkad je škola počela. Na putu do škole, na putu iz škole. Zadnja knjiga koju sam pročitala je Divergent od Veronice Roth. Preporučam svima.

Baš sam htjela neš napisat, al sam zaboravila šta. Ček, možda se sjetim.

I doubt so. Glava me ubija.
Možda da zgasiš laptop? Idiot
Sumnjam da ću danas spavati. A sutra mi ujutro škola.

A da.
Razmišljam kaj da napišem u ovom postu i otvorim bilježnicu u koju pišem ideje za apsolutno sve. Prije sam se većinom držala tih ideja/naslova, ali sve češće mi kad idem pisat post dođu random ideje. I nakupi se naslova bez kvačica sa strane. Yeah, ovo je trebao biti neki konkretan post, ali vjerojatno ga sad mogu svrstati u random post #5. Ali možda se ovaj post ipak može povezati sa naslovom. Biti jednostavan je prekomplicirano. Čovjekov um je prekompleksan.


My mind must be pretty blurry right now.

[Fuck you, categories]

Odoh spavat.

komentari posta, 27

Again.

Vraćamo se svakodnevici, rutini. Opet i opet i opet. Kao da nema kraja. Frustrirajuće.
Sve se mislim kako ću izdržati ovu školsku godinu. Nema više spavanja do osam, devet. Jer ja ne mogu spavat do jedan, meni je ovo isto već super. A ostajanje budnim do poslije ponoć. Fak. Dosad me to nikad nije tako dotuklo. Šta je ovo sad. Osjećala sam takav strah, prije dva dana. Kao da će ovo biti katastrofalna godina, da ne kažem užasna. Kao da će se nešto dogoditi. Mrzim taj osjećaj, jer znam da se ništa neće dogoditi. Sve će biti kao i uvijek. Normalno. Dosadno.
Ovih dana sam našla crtat do kasno u noć. I ić ovdje, to improve my manga/anime drawing. Pametna ja. Inspiriranost uvijek dolazi noću ili u nezgodnim trenucima. Vani, u školi. Također frustrirajuće.



Ne znam jel se vidi. Jednostavno je. Ali meni se sviđa. Makar nije moje, original sam našla negdje na Photobucketu.

Pokušat ću redovit učit. Stvarno hoću. Ali najduže će možda biti prije kraja polugodišta. To mi je prošle godine bio rekord. Bar mislim da sam tri mjeseca redovito učila.
Nastojat ću bit redovita na blogu. Vjerojatno neću dugo izdržati bez redovitog interneta. A možda i hoću. Tko zna...?

Sretno svima.

komentari posta, 42

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.