Vratih se s mora/Hercegovine. I odmah prvi šok baš kad smo sjeli u auto, da krenemo doma u Zagreb tj. Zelinu. Umro muž djedove sestre tj. tatin stric. Malo nakon što smo stigli doma, došli su i baka, teta, njezina kćer, bakina sestra te njezin muž. Otišli smo do strica, oni su isto tamo malo dalje u Zelini. Zagrlila sam tetu, njezinog sina i svoju rodicu nekog tamo koljena, pa smo sjeli malo u kuću. On meni, iskreno, ništa u životu nije značio. Nije baš ni da sam ga nešto dobro poznavala. Ali opet, s vremena na vrijeme sam mislila da će mi suze krenuti. Nekak sam ih suzdržala. Dok mi rodica nije počela plakati i pričati kako je bila vezana za djeda. Kad sam ju zagrlila i ja sam zaplakala. Ne znam zašto. Osjećala sam se tako užasno, gledajući njih dvije kako tuguju. Teta je slomljena. Nadam se da će se oporaviti. Teško je to, izgubiti nekoga koga voliš, s kim si živio toliko godina.
Tek kad sam došla doma, shvatila sam kako mi je zapravo dobro došlo to more, unatoč tome što nisam htjela ić, ne samo zbog alergije, nego i zbog odmora od faking rasprava doma. Uvijek se netko na nekoga ljuti. Ili Isabel(l)a izludi mamu, a ja ne volim kad se netko dere na nju. Ili se tata svađa s mamom (makar sam to i na moru morala slušati) ili ne znam kaj. Ali najviše zbog toga što nisam morala slušati svoju tetu i hiperaktivnu sestričnu i onog gada, Bože mi oprosti. Sad je prije neke dvije minute teta bila ovdje, pitala jel može provjerit mail.
Ne, ne možeš, sam joj htjela reć. Oprosti, zbog čega ono ne možeš na laptop svoje šestogodišnje kćeri ići na internet?
Da ne bi ona htjela na internet ili da ne pokupim neki virus. Molim?! Okay, kao prvo, ona nikada nije izrazila želju da ide na internet, barem ne preda mnom. [Osim toga ne znam kaj bi curica od šest godina tražila na internetu.] A drugo, na mojem možeš kupiti viruse, i pisat svoje FAKING PRIJAVE ZA POSAO?! Deru se na nju za svaku sitnicu, kupili su joj laptop a ONA IMA ŠEST GODINA, da bi mogla igrat neke faking igrice, ali FAKING LAPTOP većinu vremena samo STOJI I KUPI FAKING PRAŠINU. Ja ne mrzim nikoga, da se razumijemo. Ali da meni moja teta ide tako na živce, teta s kojom sam išla uvijek na klizanje, koja me vodila na koncerte i koja me poznaje valjda bolje od mame?! Koja je sada trudna i sljedeći mjesec treba roditi, kojoj je bed jer si misli kako će biti jedna od najstarijih mama kada mali (?) bude išao u školu?! Znam da ovo zvuči grozno, ali već sad žalim to dijete. Tako se promijenila zbog tog gada. Liberalna je kao uvijek, ali užasno je stroga sa kćeri. I pretjeruje s higijenom. I kao da oni žele da se mala ponaša kao odrasla osoba.
Hello?! Kao što već rekoh, nema nikad mira s njima, ne znam koliko ću još nedjelja moći sjediti s njima za jednim stolom, stalno su neke rasprave kod jela.
Svi želimo na miru jesti, ne pričaj, ne glupiraj se, budi mirna. Kako će bit s malim? Moj tata je rekao da vjerojatno neće biti kao s njom.
Aha. S jedne strane sam sretna što ću bit u onoj sobi iznad garaže, ali s druge strane kipim od bijesa misleći na to kako ću njima,
njemu prepustiti stan. Ali moram. Njima je u potkrovlje sada već tijesno, a kako će tek biti kada beba dođe.
ŽELIM VRIŠTATI.
A ne da se meni ni u Zelini bit. Želim ić na španjolski. Nitko nije rekao da je možda problem u novcu. Onda bih razumjela. Ali baka kaže da ne želi voditi brige o mojem večernjem hodanju. Pa zar zato moram žrtvovat jezik? Ona je sama rekla da je njoj najdraže kada sam doma da me ima na oku. Ne pušta me ni do deset van, jasno govoreći
da se ona ne boji da JA nešto napravim, nego da mi netko drugi nešto ne napravi. Jasno, brine se, razumijem ja to. Ne pušim, ne pijem i ne drogiram se. Ona to zna. Ali kada je rekla da me voli držat na oku, meni je bilo jasno da bi me najdraže zatvorila u kuću. Ne znam što ću. Raspravljat se ne isplati.
Hvala što ste saslušali još jedan izljev frustracije. Pozdrav svima!
komentari posta, 21
