Bilo mi je čudno. Jučer nisam imala školu. A dan prije sam srela
ex-best-frendicu na tramvajskoj stanici. Vidim neka crvenokosa mi maše. I gledam tko je to. Dođe do mene, a ja onak,
Ahaa, to si ti. I ne znam kaj bi. Pa kažem
Ajd, zagrlit ću te. Prešle smo cestu. I išle istim putem, a kad smo došle napola, došla je jedna njezina frendica. Upoznala nas je i slatka je mala. Bila je još jedna, s kojom me nije upoznala [ne znam ni jel se znaju], a ta pak poznaje ravnateljicu moje škole.
Jadna ti rekoh. Uglavnom, dok smo tako s njih dvije hodale do početka moje ulice, pitala sam jel su u četvrtak slobodne, jer ja nemam školu i nisam namjeravala cijeli dan sjedit doma. Pogotovo ne kad mi baka i deda nisu u Hrvatskoj [Jer inače povratak doma do devet ne bi bio moguć. Don't judge me, I just can't make them change their mind. Uvijek mi kažu da će me poslat u Zelinu ako ću se TOLIKO
skitat. A to SKITANJE je možda dva put mjesečno. Ma šta mjesečno, godišnje]. I tako mi je ona rekla, da idu do Džamije. I da mogu s njima ako želim. Rekla sam da budem. I zapravo sam se veselila sljedećem danu. Jučer sam najboljoj frendici ispričala sve to. Rekla je
Hvala Bogu, bezveze je to bilo.... Moram reći da sam se složila s tim. Nije da sam ju morala nešto izbjegavat, jer ju inače nikad ne vidim. Ali ono. Ipak mi je bilo muka što je to prije godinu dana tako završilo. Moram priznati da sam dosta često razmišljala o tome.
Tako smo mi juler izašle van. Pred Džamiju. Tamo ima skatera i oni su u biti razlog zašto idu tamo. Upoznala sam još dvije frendice. Cure su totalno lude. U pozitivnom smislu. Vidjela sam da se dosta promijenila. Po izgledu [već spomenuta crvena kosa], outfitu [skaterski, naravno], ali i po ponašanju. Jest, da sad puši i pije tu i tamo [ali budimo iskreni, tko od nas ne pije bar malo? Osim sportaša, naravno. A ni oni se ne mogu uvijek izvući], ali postala je i ozbiljnija. Bar mi se tako učinilo. Ma skroz je ona ok. I zapitala sam samu sebe,
Zašto sam ja nju, da oprostite [u zadnje vrijeme nešto često psujem na HRVATSKOM], odjebala?. Možda sam se osjećala zrelijom od nje i njezina neozbiljnost mi je strašno išla na živce. Možda jednostavno ona depresija koja me obuzimala od šestog do osmog. Dečki koji su mi pojeli živce sa svojim ponašanjem. A možda i njezino druženje s lažljivom Bosankom. Vjerojatno to. Ona nije vidjela kakva je ona. Odvlačila ju je sa strane, a ja sam se osjećala... Zapostavljeno. Ne znam šta ona sad misli o meni. Jel mi je oprostila, jel me mrzi, jel joj je bilo drago ili ne što sam išla [ali da nije htjela da idem, vjerojatno me ne bi zvala, ili?]. Frendica o kojoj sam već pisala par postova prije, je s njom izlazila i pričala mi svašta. Šta ona govori o meni. Možda je istina, možda i ne, ne znam. Ali rekla je da sam sad i ja među onima koje vodi onamo. Možda će sada biti dobro, jer si ne možemo više svakodnevno ići na živce. Možda...
Ne želim stavljat one zvijezdice, kao granica za sljedeći odjeljak, ne znam zašto. Želim da sve bude na jednom mjestu. Frustracije nikad neće nestati. Sjetila sam se onog doba, koje je zapravo bilo prošle školske godine, kada sam cijelo vrijeme slušala Evanescence i
Welcome to My Life od Sunrise Avenue, pretvarajući se da sam neka darkerica. Vjerojatno sam tako više djelovala kao Emo. Al ok, nije bitno. Stalno sam vrtila stihove u glavi
Welcome to my life,
You see it is not easy,
But I'm doing allright.
Welcome to my Dream,
It's the only one who needs me,
and stays right my my side
Meni je zapravo jako dobro u životu. Očito to ne znam cijeniti. I osjećam se grozno zbog toga. Ali volim dramatizirati neke stvari trenutno u životu. Ne mogu si jednostavno pomoći. To je onaj osjećaj kada ti je fakat svega dosta i života i škole i kaj ja znam čega ne. No još uvijek mi je to prekrasna pjesma.
Ma sretna sam ja na neki način. Samo da riješim s onom drugom frendicom. Mislila sam da jesam. Ali očito nije tako. Opet se osjećam grozno. Zar ja ljude jednostavno tako odbacim kad mi više ne odgovaraju? Ne znam. Ja sam grozna osoba. Priznajem.
Još nešto čega se već dugo želim riješiti. Izgubljena sam. Totalno. Ne znam tko sam ni šta sam ni gdje sam. Ne znam ni sama više kada sam iskrena, a kada lažem tj. kada mislim nešto ozbiljno. Lažem samoj sebi. Ne znam jel bih zapravo htjela biti drugačija ili se uklopiti među ostale ljude. Faze. Stotinu faza. Osjećam se kao da mi vjera slabi. I ne znam kaj bi. Vjerujem u Boga. A opet.
Ovaj post sam htjela završiti veselo, ali na kraju je ovako završio. No dobro. Samo da sam fiziku nekak napisala...
Spring is actually a really nice season. Ali vruće je, strašno vruće. Više volim onak, kad sam doma, a vani je sivo i pada lagana kišica. So relaxing.
komentari posta, 14
