Evo, da za promjenu ne ostane onak neki post za blagdan sljedećih mjesec dana. Imam jaku želju za pisanjem. Ne samo bloga, već i da svoje "kreativne" ideje prenesem na papir. Iako mi to nekako nikada nije pravo pošlo za rukom. Ne znam, praznici su, a ja sam frustrirana. I upravo pišem brzo i bez gledanja. Što skoro i ne predstavlja neki problem. Okay, ovo je bilo čudno i besmisleno. Da se vratimo na temu. Ako se to može nazvati temom. Znači frustracija. Znam znam, opet. Ne znam jel sam ikada pisala, onak, o nečem ljubavnom. Mislim, ljubavnom. Gledam cure, kaj stalno pričaju o dečkima, ili kako pričaju o svojima, drugima, ili pak, kako žele imati dečka. I razmišljam ja tako o tome. I mislim si, ne treba meni nitko. Ozbiljno. Ovak nemam brige. A s druge strane, lijepo je to, imati nekog. I onda imaju ti određeni trenuci, kada sam tako očajna i sfrustrirana. Osjećam se sad jadno zbog toga. Jer nisam jedna od onih koja trči za dečkima. Ali nemreš si pomoć. Možda je to zbog onih dana. Ne znam. Idem samoj sebi na živce. Nemam pojma jel je to samožalijevanje. Ne daj Bože. Ali volim dramatizirati svoj život. Možda sam gledala previše filmova. Nemojte mi zamjerit. Meni se čini da se moj život raspada. Totalno. U obitelji se stalno žalimo jedni druge, da ne kažem OGOVARAMO. Muž moje tete... Me živcira. Čini mi se kao da jedva čekaju da me izbace iz našeg bivšeg stana. Vozakanje u Zelinu i natrag me ubijaa. No social life. Not at all. [Preko tjedna sam u Zagrebu, ali preko vikenda sam kod mame i tate u Zelini. Samo tolko da ne objašnjavam previše i ne kompliciram.] Moja mama mi je već rekla da "ako se drugi mogu [iz Sesveta] vozit u školu, mogu i ja." A kad bi se ja ujutro onda trebala dizat. U tri?! Izlazaka gotovo uopće nema. Ok, ne mora biti neki klub, to uopće ne želim. Ali bitno je da budem prije djeda doma, kad izađem. [Moj djed se svaki dan vozi u Zelinu jer tamo ima živinu.] A ako sam malo dulje vani, ili pak na rođendanu, naravno, ja sam uvijke ona koja ide prva doma, jer "ako ćeš se toliko skitati, šaljemo te u Zelinu." Ne mogu to više podnijeti. Ali moram. Jer ipak mi baka i djed znače jako puno. Zapravo je baka bila ona koja me odgojila. Dap. A onda bi to bilo prilično ne zahvalno, jer da nema nje, tko zna gdje bih sad bila. Izdržat ću. Valjda. Ali ovo sa stvarima u obitelji... To me jednostavno ubija. Ne ne ne. Zašto? Nitko se ovdje ne slaže. Za svoju tako voljenu tetu isto više ne znam šta bih rekla. Ali baki, teti i tati najviše u životu dugujem. Ne znam kaj bih...
Osjećam se tako usamljeno. Dijelom sam i ja kriva znam. Ali ne da mi se rapravljati o duljim izlascima, to ionako nema smisla. A možda je takvo razmišljanje baš i problem. Ona frendica iz prošlog posta, ne najbolja, ona druga, kojoj je post bio "posvećen" mi kaže, da se ne borim za svoja prava. Ma kakva prava. Fuck her sa svojim pravima. Od ovog sjedenja gore sam već otupjela. Briga me za sve. Nezainteresirana sam. Ništa mi se ne da. A opet, stalno razmišljam o tim stvarima. Trenutno kišno vrijeme ovdje isto baš i ne pomaže. Iako zapravo volim kišu. Kad sam ovdje, vani lijepo pada, a ja sjedim na kauču i čitam neku dobru knjigu. I uživam. Obožavam to. Danas sam gledala Gossip Girl. Volim tu seriju, ne znam zašto. Iako je to serija kao i svaka druga, ali me ponekad zna izvuči na trenutak iz nekih očajanja. To može jako malo stvari.
Što se tiče te borbe, borit ću se da me puste kod tete u Stuttgart ovo ljeto. Jer mi baka i deda idu već sljedeći mjesec u Njemačku,a inače, osim prošle godine, idem s njima. Nadam se da ću ih nekako uspjet nagovorit.

Argh, I hate all this. Fuck it. Fuck my life.

Oprostite. Ovaj post nema ni početak ni kraj. Hvala ako ste ovo izdržali. Ako ne, nema veze.

I hate these bloody days.

Fotografija mi je jedna od rijetkih stvari koje još uvijek stvarno volim. Želim profesionalnu kameru. I moram si kupit onaj prsten u New Yorkeru, sa kamerom...

komentari posta, 9

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.