Jedan osoban post. Dugo čekam, da ga napišem, ali čekala sam pravi trenutak. Sad mislim, da taj trenutak nikad neće doći. Ne želim vas ničim opterećivati. Ali moram se sad svega ovog riješiti.
*Depresija*
Mislim da smo svi ponekad depresivni. Ako nije neka ozbiljnija depresija. Ali, zar to nije normalno u mojim tj. našim godinama? Zar nije normalno da smo SVI s vremena na vrijeme depresivni? No dobro, uglavnom. Kod mene je počelo u šestom razredu tj. krajem šestog bih rekla, ali nisam sigurna. Tada je sve bilo normalno. Ja sam gotovo svaki dan bila vesela. Uvijek nasmiješena. Rijetko kad neraspoložena. Netko je jednom rekao, da se stalno smješkam. Na to je moja profesorica iz hrvatskog rekla, "Pa šta? Meni je to baš super". I bila sam sretna. Uvijek sam bila sretna, samo tako, bez razloga. I kao što sam bez razloga uvijek bila vesela, dobro raspoložena i nasmiješena, tako sam bez razloga postala depresivna. Puknulo me samo tako. Odjednom više ništa nije imalo smisla. Bilo jeonih trenutaka "Jao, nikoga nije briga za mene" ili "Moj život nema smisla" i slično. Tako je išlo i već sam sama sebi išla na živce. Inače nisam tip koji žali samu sebe. Neko vrijeme sam imala onaj lažni osmijeh na licu. Sad više nemam snage ni za to. I ne znam šta da radim.
I can't hold on to me,
Wonder what's wrong with me.
Maybe I need some pink sunglasses...?
*I feel empty*
Ovo je onaj dio "Ništa više nema smisla". S tim ne mislim, da život više nema smisla (iako je znalo biti i toga). Ništa u mom životu više ne ispunjava. Uvijek sam govorila, da mi je glazba život. Gdje je to sad nestalo? Možda je to zbog glupog mainstream-a. Sve je više isto. Jezici su mi bili ljubav (i još su uvijek) i uvijek me veselilo, učiti ih. Ni to mi sad ne može izmamiti osmijeh na lice. Više mi se neda ići na španjolski, a ne znam ni, hoću li zbog škole moći nastaviti, iako znam, da će mi biti žao, ako prekinem. Jedino, što me sada ispunjava je pisanje. Onaj osjećaj, kada napišem pjesmu i budem zadovoljna svojim djelom. Ali to su, nažalost, kratkotrajni trenuci. Pišem dvije "knjige" (yeah yeah, moš' mislit), ali prvo, vjerojatno ih nikad neću dovršiti, a drugo, stil mi je... argh...
(Wake me up)
Wake me up inside
(I can’t wake up)
Wake me up inside
(Save me)
call my name and save me from the dark
(Wake me up)
bid my blood to run
(I can’t wake up)
before I come undone
(Save me)
save me from the nothing I’ve become
*Looking For A Special Person*
Tražim
nekoga tko me razumije, tko razmišlja tko ja. Nekoga, tko će biti uz mene i uz koga ću ja biti. Nekoga, za koga bih mogla dati život, ako bi bilo potrebno. Taj
netko mi fali. I ne znam, jel je uopće moguće, da za mene postoji takva osoba na svijetu.
Također, tražim nešto, što će me ispuniti, što će mom životu dati smisao.
Yo no sé lo que yo tengo,
ni sé lo que me haca falta,
que siempre espero una cosa,
que no sé como se llama.
------------------------------------
Ne znam što imam,
niti znam, što mi nedostaje,
i uvijek tražim neku stvar,
za koju ne znam, kako se zove
*Afraid of the Darkness. Or better, of myself*
Kad sam nako dugo vremena opet čula Bring Me To Life od Evanescence (to je sviralo još dok sam bila mala, u Njemačkoj. I to je bila jedina pjesma Gothic (?) stila koju sam voljela) shvatila sam, da odmalena imam neku mračnu stranu u sebi. Koliko god sam se bojala mraka, toliko me i privlačio, na neki način. To mi je oduvijek bilo čudno. Tek sam prošle godine shvatila. Možda ne potpuno. Ali bar jedan dio. Onda sam se zapitala: "Što bi bilo, da pustim tu mračnu stranu van?". Ta me pomisao plašila. Bojala sam se, da ako oslobosim tu stranu, da ju više neću moći zaustaviti. Iako bi to možda značilo, da bih tako mogla osloboditi samu sebe. A opet, ja se nikad ne bi mogla staviti u neku posebnu skupinu, kao emo, punk, goth ili slično. Ja sam sve u jednom. Nikad neću biti u potpunosti "mračna". Nikad takva ne bih mogla biti, to sam shvatila. Jer u meni je postojala, postoji i uvijek će postajati ona druga strana, koja je uvijek vesela i koja se bori protiv tame u meni. Pomirila sam se s tim. Ne mogu ništa protiv toga. Pa makar se morala na silu smiješiti. Iako bih voljela, da se nikada više ne moram na silu smijati. Ali znate što? Ja mislim, da su trenuci kada sam s Isabellom, sestrom, oni trenuci, kada se mogu iskreno smijati.
undefined
My light in the darkness
undefined
Hvala.
komentari posta, 12
