Da da, ne mogu ni sama vjerovat, ali istina je: Završila je još jedna školska godina. Usto još meni zadnja godina osnovne. Jao. Nikad nisam ni pomislila da ću to doživjeti. Činilo se tako nestvarno. Daleko. Ali eto, kao i sve dosad i ovo je došlo. Rastanak. Ja nisam plakala. Jedva sam čekala da se maknem iz te škole i iz tog razreda, ali naravno, i meni je zbog nekih stvari žao. I čudno je. Nikad više neću hodati onim istim hodnicima. Nikad mi više neće predavati oni isti profesori. Više neću redovito viđati one iste ljude, koje sam redovito viđala osam godina. Ne mogu vjerovat. Mislim da nisam pravo svjesna da je gotovo. Vjerojatno ću tek biti potpuno svjesna toga, kad počne nova školska godina. Uff...



I sad... Kako se kraj bližio, mučila su me neka pitanja. Kao prvo: Hoću li upasti u željenu gimnaziju? Ako ne, koji je plan B? Drugo: Kakvo će biti društvo? I u kakvom ću ja položaju biti u tom društvu? Najviše me strah, da će biti onakvi šminkeri i šminkerice, koje uopće ne podnosim. Pošto sam prilično nespretna, kako na nogama, a tako i riječima (često govorim gluposti) i većinom sam miran tip osobe (ali znam biti i priiiiilično hiperaktivna), bojim se da ću se stalno nekako osramotiti. I tako bi se ponovila priča iz osnovne. Nikada nisam bila dio onog popularnog društva. Još prije dvije godine sam htjela biti dio te grupe, ali poslije sam shvatila, da ja ne pripadam njima i da mi je ovako bolje. Dobro da jesam. Treće: Koliko ću imati vremena za druge aktivnosti? Ne, s tim ne mislim samo kompjuter i internet. Jako sam dobro svjesna, da ću sljedeće godine morati jaaako puno učiti. Ali pošto mi njemački i informatika više neće biti odvojeni od ostatka rasporeda, mislila sam, da bih možda još mogla naći vremena za nešto. Hm... Ne vjerujem baš. Vidjet ćemo još. I zadnje: Hoću li uopće biti u stanju proći razred? To mi je nakon društva najveći strah. Puno sam čula o gimnazijama i srednjim školama, pa me uhvatio strah, ali opet, to mogu tek saznati kad sama kročim u nju, zar ne?



Danas je uglavnom bio O.K. dan. Ali hodala kao danas, ili možda bolje "putovala" po gradu nisam nikada. Prvo se nismo mogli složiti gdje ćemo nakon škole. Pa na Bundek, pa na Jarun, pa ovdje, pa ondje. Onda smo se složili: Idemo u Maksimir. Onda smo se ja i moja frendica odvojile od ostatka osmaša, jer sam išla kod nje ostaviti stvari. Pa smo krenule na stanicu i otišle do Maksimira. Malo ispred ulaza, čekale smo ostale cure, ali su samo dečki prošli. O.K., ništa, mislimo si i odemo u Maksimir. Kad se ni nakon pola sata nisu pojavile, već smo postale sumnjive. Onda se ipak pojavila jedna prijateljica. I nju nazove druga frendica. I kaže ona: "Mi smo na Zrinjevcu!" Super. Kako su onu prijateljicu dečki smočili do gole kože, otišle smo prvo do nje doma, kako bi se presvukla. I dok se ona spremala... Prošlo je pola sata. I nas tri napokon krenemo. I kad smo skretale iz Draškovićeve prema trgu, nazove opet ona prijateljica. I znate šta je rekla? Da idu doma. Ja sam si mislila, "Znala sam da će se to dogoditi..." I tak smo taman došle na trg i odmah opet natrag doma. Woo, kakav dan.



Uglavnom, umjesto da previše razmišljam o tome, kako ću sljedeće godine biti mrtva, radije ću se malo opustiti. Previše razmišljam >.<

I da, pogledala sam Maria+Holic do kraja...


HAHA, mogu samo reć xD Stvarno jedan od boljih anime-a. I još k tomu presmiješan... xD Kad se sjetim...


On(a) je čisti dokaz, da izgled može (itekako) varati xD
Hvala anime freak =)
Šta bi ja bez tebe i tvojih preporuka? =D


komentari posta, 24

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.