Oops.
Novi post?
Da.
Moram se ovog riješit.
U odnosu na posteve dosad, je ovaj malo osobniji.
Nadam se, da ćete ga ipak pročitat.

U zadnje vrijeme imam probleme sa frendicom. Onom, koju sam prije smatrala najboljom, dok je ona smatrala drugu najboljom. Ali mi to tada nije bilo važno. Ona je bila moja najbolja prijateljica. I točka.
Nakon nekog vremena sam skužila, da nešto nije u redu. Ni danas ne znam što to nije u redu. Niti ne znam, želim li znati. Uglavnom, nije više kao prije. Nešto je drugačije. Ne znam što. Ne mogu više to trpjeti. Ne mogu NJU trpjeti. Malo mi fali da puknem. Počela mi je ići na živce. Ona je stalno živčana. Stalno se na nešto žali. Stalno govori kako joj je život jadan. I ona također. Priča o ljubavi, koja se nikad neće ostvariti (iako u tome nema ničeg lošeg, naravno). I to sve priča meni. I jednoj drugoj "prijateljici".

Razmišljala sam. Prije, kada sam jednostavno bila živčana, stalno sam se derala na nju. Maltretirala, priznajem. Ali nisam ju tukla, ne daj Bože. To je bilo prije. Danas se znam kontrolirati. Hvala Bogu. Vjerojatno ćete sad misliti, da sam neka agresivna luda ženska. Bilo mi je žao. Kajala sam se, što sam bila tako loša prijateljica. I danas mi je žao. Ali prošlost ne mogu promijeniti.

I opet sam razmišljala. I kada sam imala te svoje trenutke, "žute minute", kako bi neki rekli, uvijek sam joj pomagala kad sam mogla. Posuđivala sam joj stvari. Već dvije godine joj posuđujem onaj glupi Sims, umjesto da joj kažem, da si sama kupi. Ali ne. Šutim. Pomagala sam joj, kad god sam mogla. Dobila je od mene majice, kad sam bila u Njemačkoj. Da. Sve to.

I onda na trenutak sve ovo stavim na stranu i mislim si: Što je ona ikada napravila za mene? Ja NIKADA od nekog ne tražim da mi vrati za ono što sam mu napravila ili kupila ili što god. Nikad. Ni prije ni danas. Ali opet. KADA je ona meni pomogla u školi? Rijetko kad, jer uglavnom sam bolja učenica od nje. KADA je ona meni spontano nešto kupila? NIKAD. To ne znači, da bi ju ja tražila da mi nešto kupi. I da mi sad nešto kupi, ne bih prihvatila. Jer, kao što sam već napisala, NIKADA ne tražim ništa zauzvrat. Griješim li možda?



Znala sam se glupo i bezobrazno prema njoj ponašati, ali ona je isto imala takvih faza, raspoloženja... Tu smo valjda podjednake.

Jednostavno mi ide NA ŽIVCE. Živčana je svaki dan, ne prođe dan, kada se ne dere. Ponaša se glupo i to ju je učinilo metom dečkiju iz razreda. Njezino živčarenje (ne znam kak da napišem) na svaku sitnicu ih zabavlja. Tu joj ne mogu pomoći. Žao mi je, što sam ju ikada pitala, da ide zajedno sa mnom na španjolski.

A opet.
Osim mene ima samo jednu "prijateljicu" (nije joj jedina, ali jedina koja se druži sa mnom, a ta ju ogovara iza leđa. Ali se za nju zalijepila kao ne znam šta. I tu je sad ovo. U školi je STALNO s tom drugom curom. Sa mnom jedva priča. A za sve ostalo mene zove. Zato što ova druga, kao, nema vremena. Ja sam joj samo zamjena. Da ne mora sama u školu (ne voli biti sama, čak ni u pekaru ne želi ići sama). Ili na španjolski. Ili bilo gdje drugdje. Od koga bi prepisala zadaću, kad bi joj zatrebala? Od mene, naravno, kad je ova druga još lošija nego ona sama (s čim ne želi reći, da je ona sad JAKO loša u školi).

S druge strane, ona ima problema u obitelji, i to ne samo financijskih. Očito je, da se roditelji ne brinu previše o njoj. Barem ne mama. Ona kaže, da ju mama stalno ljuti, da se stalno svađaju (ali ne nekak ozbiljno). Zato je tako živčana, kaže ona.



Nedavno sam odlučila, da ne želim više ništa imati s njom. Onda je jednog dana došla do mene. Razgovarale smo, kao uvijek, smijale se. I onda me pitala: "Ostat ćemo prijateljice, šta ne?". Ja sam samo rekla, da, naravno. Nisam imala srca, reći joj išta. Greška.

I onda opet složim sve ovo, što sam dosad napisala, zajedno.
Ona, kao da joj ništa ne znači, ne mogu s njom pričati o nekoj ozbiljnijoj temi, niti o svojim problemima, a s druge strane, ni ja nisam uvijek bila najbolja frendica.

Dosta mi je nje. Ali da ju ostavim, tko bi joj ostao? Nemam srca, samo tako ju ostaviti. A opet, ne mogu više s njom izdržati. Osjećam se iskorišteno, kao da sam joj samo zamjena za sve. Samo da ona ne mora biti sama. Ja mogu bez nje. Jel ona može bez mene, to je pitanje.

Ne mogu više.

Sve to više nema smisla.

Žao mi je.



"I wonder,
If you ever cared about me,
If I've ever meant something to you..."

Hvala, ako ste pročitali cijeli post. I shvaćam, ako ćete sada loše misliti o meni. Ali nadam se, da ćete i vi mene razumijeti.

DODATAK.

Ovo sam prije par dana napisala, pošto sam bila inspirirana ovom temom... (xD)
Ne mrzim ju.
Ali ovako sam se bar malo ispucala...

We were best friends,
Now, you are the person I never want to see again.

We were like sisters,
Now, we act, like we don't know each other.

We used to laugh together,
Cry together.

We shared our secrets.

We were doing everything together.
We were going everywhere together.

But it's over now.

Everything between us collapsed.

I wonder,
If I you’ve ever cared about me,
If I’ve ever meant something to you.

I wonder,
If you looked at me as a friend,
Or as a toy…



komentari posta, 18

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.