| < | travanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Travanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (3)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (6)
Veljača 2009 (7)
Siječanj 2009 (8)
Prosinac 2008 (14)
Studeni 2008 (15)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (9)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Opis bloga
Miš-maš svega: uglavnom moje umotvorine u obliku glasnih razmišljanja, kritika i samokritika, osvrta, eseja, kontemplacija, filozofiranja o svakodnevnici... sve začinjeno barem s malo pozitive i idealizma.
Linkovi
kinky
fanny
izvorni život
catwoman
Zona
čistilište
suzette
sunokretaica
blade 777
ziki
klarisshvalospjev gluposti
tičerica
anita
Big Blue
ista kao prije
žubor vode
Samuraj
kizzy
lund
koo
gajo
kengur
nf
kinky
fanny
vierziger
Živjeti svoj život
nisam ja odavde
izvorni život
catwoman
Nihon
primakka
Tko je Bastet?
Bastet je zadovoljna i sretna, supruga i majka, emotivna račica, fan dobre glazbe i dobrog filma, voli pisati i još više čitati. Uiva u brzim šetnjama, obožava životinje (osobito mačke i slonove), šume, mirisa mora, zvuka vode koji teče, sunca, jutra, boja jeseni, tišine, novih okusa, mirisa skuhane kave,... Zna kako biti sama, ali bogme i uživatii u društvu dragih ljudi. Katkad je impulsivna, katkad promišljena. Lako zaplače. Vjeruje ljudima. Vjeruje u čuda. Okorjeli idealist. Ljuti je licemjerje. Mrzi rat i sve oblike nasilja. Zna oprostiti i sebi i drugima. Divi se neustrašivim ljudima poput: Nelsonu Mandele, Majke Tereze, Hellen Keller, Fride Kahlo... Želi učiti, razvijati se, mijenjati. Uživa voziti bicikl i rolati. Tolerantna je. Premda obožava upoznati nova mjesta, mrzi duga putovanja. Očarana je kulturom drevnog Egipta, Kine i Japana. Ima uvijek uredan radni stol. S godinama sve više zna kako se opustiti i uživati u životu. Izbjegava autobuse, liftove i sve druge uske i/ili bučne prostore. Nije opterećena prošlošću. Pokušava dobro planirati budućnost. Misao vodilja: Carpe diem!
Studenti viču: "Car je gol!"
Pitaju me što mislim o prosvjedima studenata i o njihovim zahtjevima za pravo na besplatno školovanje. Reći ću vam, ali tek nakon što vam ispričam jednu priču:
Jedna skupina žabica odlučila se natjecati u osvajanju vrlo visoke kule. Ubrzo se na mjestu natjecanja okupilo mnogo znatiželjnika. Svi su bili sumnjičavi i nitko od njih nije iskreno vjerovao da će bilo koja od žabica uspjeti doći do vrha kule. Zamišljeno su klimali glavama i govorili:
"Pogledajte kako je kula visoka! Žabe se nikada neće uspjeti popeti na njezin vrh!"
I doista, žabice su uskoro počele zaostajati. Sve, osim jedne koja je polako, ali uporno puzila sve više i više. No, gledatelji su i dalje dovikivali: "Bože, kako je težak taj uspon! Sigurno ga nitko neće uspjeti svladati!"
Jedna po jedna žabice su odustajale i vraćale se natrag. Sve osim jedne koja je ustrajno išla naprijed i koja se nije htjela predati!Na kraju su sve žabice odustale i u utrci je ostala samo ta jedna, najupornija. Nastavila je napredovati istim tempom, vrlo polako, ali promišljeno i taktično. Naposljetku se uspjela domoći samog vrha kule.
Ostale žabice, kao i gledatelji, nisu mogli vjerovati svojim očima i pitali su se kakko je uspjela napraviti ono što su ostali smatrali nemogućim.
Kad je jedan od gledatelja pristupio pobjedničkoj žabici s namjerom da je upita odakle joj snaga za tako strmi uspon, ispostavilo se da ga žabica ne čuje. Ona je, naime, bila gluha.
Ova priča na najbolji način oslikava moje mišljenje o studentskim prosvjedima. Ta naša mladost, buduća intelektualna sila ove države, upravo se pokušava uspeti na vrh kule. Mi ostali ih promatramo i uglavnom im dovikujemo kako neće uspjeti, kako je uspon prestrm i preopasan i kako bi bilo bolje da malo pričekaju s idejom osvajanja vrha. Budu li slušali naše obeshrabrujuće povike, naša pametovanja sa strane, odustat će i ostati na dnu kule s čeznutljivim pogledom uprtim ka vrhu koji im je ostao dalek i nedodirljiv.
A ja bih voljela da naši studenti budu gluhi za sve one koji ih pokušavaju uvjeriti da je nemoguće. Jer oni se ne bore samo za svoja prava, nego i za prava generacija koje će doći, kao i za vladu koja će jednom jednog dana (možda) shvatiti da je ulaganje u obrazovanje (u obrazovne institucije, njihovu opremu, motivirani kadar, učenike, studente...) najisplativija i najsigurnija državna investicija. Vremena su, doduše, teška. Ali ona su uvijek takva i ako sada nije dobar trentutak za borbu, onda nije nikada.
Borba naših studenata možda za sada samo podsjeća na donkihotovske nasrtaje na vjetrenjače, no to se može i promijeniti. Premda je sigurno da se neće promijeniti samo po sebi. Naime, potrebno je djelovati, upirati prstom na ono što je trulo, nepravedno, lažljivo. Djeca ove države su još jedanput pokazala da ne misle biti ovce za šišanje i da neće nasjesti na političke floskule, obećanja bez pokrića i podmukla podmetanja nogu. Oni dobro znaju da novaca ima, samo da ih nema za obrazovanje. Priznajmo da rijeke novca naših poreznih obveznika teku u nekim drugim pravcima. Naši studenti itekako znaju za primjere država u kojima svi mladi imaju jednako pravo na obrazovanje (nije li to pravo čak i zajamčeno našim ustavom?). Oni su svjesni da se rješenja mogu iznaći. I da za njih čak ne treba izmišljati toplu vodu, nego se samo treba ugledati u one koji se već odavno koriste njezinim blagodatima.
Prije godinu dana na ulice naših gradova izašli su srednjoškolci, a danas su studenti ti koji prosvjeduju. A sutra? Sutra ćemo možda i mi ostali izvaditi glave iz pijeska, pogledati oko sebe i uskliknuti zajedno s njima: "Car je gol!!!" A taj naš car, on će tada morati pognuti glavu i priznati da je njegova sramotna istina izašla na vidjelo.
"Svi su veliki ljudi sanjari. Oni vide stvari u mekoj sumaglici proljetnoga dana ili u crvenoj vatri dugih zimskih večeri. Neki od nas dopuštaju da takvi snovi umru, ali drugi se brinu o njima i štite ih, i njeguju u teškim danima, sve dok ih oni ne dovedu na sunce i svjetlo koje uvijek dolazi onima koji iskreno vjeruju da se njihovi snovi mogu ostvariti." (Thomas Woodrow Wilson)
27.04.2009. u 10:18 sati | 32 Komentara | Print | Link | Na vrh
