rujan, 2008 | > | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Miš-maš svega: uglavnom moje umotvorine u obliku glasnih razmišljanja, kritika i samokritika, osvrta, eseja, kontemplacija, filozofiranja o svakodnevnici... sve začinjeno barem s malo pozitive i idealizma.
kinky
fanny
izvorni život
catwoman
Zona
čistilište
suzette
sunokretaica
blade 777
ziki
klarisshvalospjev gluposti
tičerica
anita
Big Blue
ista kao prije
žubor vode
Samuraj
kizzy
lund
koo
gajo
kengur
nf
kinky
fanny
vierziger
Živjeti svoj život
nisam ja odavde
izvorni život
catwoman
Nihon
primakka
Bastet je zadovoljna i sretna, supruga i majka, emotivna račica, fan dobre glazbe i dobrog filma, voli pisati i još više čitati. Uiva u brzim šetnjama, obožava životinje (osobito mačke i slonove), šume, mirisa mora, zvuka vode koji teče, sunca, jutra, boja jeseni, tišine, novih okusa, mirisa skuhane kave,... Zna kako biti sama, ali bogme i uživatii u društvu dragih ljudi. Katkad je impulsivna, katkad promišljena. Lako zaplače. Vjeruje ljudima. Vjeruje u čuda. Okorjeli idealist. Ljuti je licemjerje. Mrzi rat i sve oblike nasilja. Zna oprostiti i sebi i drugima. Divi se neustrašivim ljudima poput: Nelsonu Mandele, Majke Tereze, Hellen Keller, Fride Kahlo... Želi učiti, razvijati se, mijenjati. Uživa voziti bicikl i rolati. Tolerantna je. Premda obožava upoznati nova mjesta, mrzi duga putovanja. Očarana je kulturom drevnog Egipta, Kine i Japana. Ima uvijek uredan radni stol. S godinama sve više zna kako se opustiti i uživati u životu. Izbjegava autobuse, liftove i sve druge uske i/ili bučne prostore. Nije opterećena prošlošću. Pokušava dobro planirati budućnost. Misao vodilja: Carpe diem!
Premda sam se prije dva dana vratila u Lijepu našu, još uvijek sam euforična! A kako i ne bi, kad me moj trodnevni put u Beograd naposljetku doveo u čvrst i iskren zagrljaj moje, nekoć najbolje, prijateljice. U zagrljaj primjereno začinjen pokojom suzicom radosnicom!
Nekoć davno moja je najbolja frednica otišla studirati u Beograd, tamo se zaljubila, udala, stekla obitelj, zaposlila... A kad je u međuvremenu u Hrvatskoj zaratilo, i granice postale pretvrde da bi se prelazile, naše dugogodišnje prijateljstvo počelo je polako venuti. Kao cvijet kad ga ostaviš bez vode! No, izgleda da je ovaj cvijet pustio tako duboko korijenje da je uspio preživjeti na rijetkim, ali hranjivim kapima sjećanja i uspomena. I čini se kako su se sada sve te godine razdvojenosti slile u taj jedan jedini trenutak našeg ponovnog susreta.
Sada se, dok još uvijek duboko proživljavam svaku sekundu našeg druženja, pitam koliko vrijede takvi trenutci u životu?Trenutci u kojima čovjek pronađe izgubljeno, u kojima shvati da su iskustva jedino što nam život može zajamčiti, a sudbina ne može oduzeti. Koliko vrijede ljudi koji te vjerno čuvaju u svom srcu, premda te dva desetljeća nisu ni vidjeli, ni čuli, niti za tebe bilo što znali? I što je čovjek koji u svom životu nikada ništa slično nije doživio?