Upao sam iznenada sam sebi u sobu, u neki tihi noćni sat, i, bogme, imao što za vidjeti: sjedio sam skvrčen na stolcu pred ekranom računala, desnicom prebirao po YouTubeu tražeći stare ABBA-ine hitove, i, što je najgore, tihim falsetom pratio dirljiv Annin i Agnethin poj. Stajao sam tako, s vrškom brade u nevjerici obješenim do Adamove jabučice, te nakon kraćeg snebivanja graknuo:
"Oj! 'Si normalan? Šta radiš to?!? Koji ti je...?!"
Stresao sam se i okrenuo k sebi. Pomalo me u tom sentimentalnom trenutku i prestrašio taj moj neočekivani, vrlo prijekoran glas. Neko vrijeme samo sam blijedo promatrao srdita sebe, prebirući u glavi po raznim mogućim odgovorima. Naposljetku sam se odlučio za drski protunapad; uostalom, što se mene tiče što ja radim u svoje slobodno vrijeme:
"Šta te briga! Gledaj svoja posla."
U prvi me mah osupnula ta moja bezobraznost, pa sam se neko vrijeme nećkao što bih si odgovorio; bih li zapodjenuo svađu sa samim sobom ili bih ipak krenuo diplomatski izglađivati napetu situaciju. Prisjetivši se neugodnosti koje je proživljavao glavni junak u Klubu boraca, opredijelio sam se za ovo potonje:
"Ma dobro, sorry, nisam mislio ništa loše; samo mi je bilo malo čudno vidjeti te takva sjetna, uz taj sladunjavi glazbičuljak. Ajd, ne ljuti se."
"Dobro", odgovorih si, ne skidajući pritom svoje oprezno oko sa sebe. Poznajem se ipak dovoljno dobro da znam na što sam sve spreman i kakva sve podmukla hinjenja sam si u stanju podvaliti.
U to je baš počinjala sljedeća skladba. Nesvjesno, nakosio sam glavu, opustio mišiće na obrazima, i zategnuo one na čelu. Prstići desnog stopala sami od sebe zatapkali su po hladnunjavu parketu u ritmu glazbe. Pomirljivo sam se došuljao k sebi i sjeo. Uskoro smo se obojica, rame uz rame, usklađeno klatili amo-tamo i pjevušili. Časak prije poznatog refrena, sjetna suza kliznula je niz jedan od četiriju naših obraza. Uz sladunjav miris djetinjstva, zaorismo uglas:
