Suton je strpljivo pokoravao ulice. Dok je sunce polako zapadalo za obzor, zgrade su jedna po drugoj risale svojim uzdižućim golemim sjenama. Kad bi se sjene do nekog kata uspele, popalile bi na njemu isprekidane nizove neprirodnih žutih sobnih svjetala. Gradićem je prostrujio britki studeni vjetar. Svojim hukom je probudio usnule duhove, pa ih na svojim staklenim krilima pronio betonskim kanjonima, i unio u stanove zaboravnih i zbunjenih ljudi, koji ostaviše prozore otvorene.

Na krilu je, preko smotane karirane deke, držao rastvoren veliki album sa slikama vjenčanja; crnih stranica i kožnatih reljefiranih korica boje slonovače. Svjetlo nije upalio. Niti je imao volje, niti snage, paliti ga. Nastavio je sjediti u polumraku, u svojoj zelenoj fotelji, i tupa pogleda promatrao nekoć poznata lica sa sivih fotografija, kako nestaju. Kako naočigled blijede u tamu. Kako hlape.

Ne pomaknuvši glavu, izvadio je lulu iz usta, i tek kratkim stupnjevitim trzajima očnih jabučica, skrenuo pogled s albuma prema kutu sobe. Preko debelog okvira naočala, na staroj komodi, čak i tako - u polutami, mogao je promatrati sjaj kićene pozlaćene urne. Okrenuo se, i lupkajući izokrenutom lulom po obodu duboke staklene pepeljare, istresao iz nje sagorjeli pepeo.

Kroz otvoreni prozor dnevne sobe, naletio je dah onog hladnog vjetra, i u trenutku razdimio skromni starčev dom. Osjetivši svježinu na svojem naboranom licu i svojim pjegavim rukama, duboko je udahnuo, i dopustio duhovima da mu ispune pluća. Samo u djeliću sekunde, sobu je osvijetlila jedna daleka samotna munja, i, bez groma, obasjala njeno nasmiješeno lice na fotografiji u albumu. Njen ocrt mu je, istkan tako zlatnim nitima, ostao urezan na stražnjoj strani očnih kapaka. Drhtavim rukama, u mraku je prinio album licu, i prislonio svoje suhe usnice na mjesto gdje je bila njena slika. Nije ju vidio. Ali znao je da je tu, i znao je da je ljubi.

Sljedeća munja bila je zasljepljujuća i trajna. Zaparala je strop sobe, i ovog puta uz gromku grmljavinu, zadržala se, prosipajući svoje blještavilo po sobi.

- Ustaj, starče! - stanom se prolomio mramorni glas. Ispustio je album iz ruku, i dlanovima pokrio uši da ublaži bol u glavi. Soba je plamtjela.

- Tko... Tko je to? - prestrašeno je upitao napregnuvši grlo, no buka u sobi gušila je njegov napor.

- Zid, starče. Zid! - nešto mirnije i veselije je nastavio glas.

- Zid? Kako... zid? Koji zid?

- Zid, zid. Tu, ovaj pred tobom. Što je tu toliko čudno, starče?

- Pa, dobro, čuo sam da zidovi imaju uši - starac je pokušavao prikupiti posljednje mrvice svoje rasute pameti - ali nisam nikad čuo da imaju i usta. I još pritom i da govore.

- Eto, kao što čuješ, zidovi imaju i usta. A imaju i oči - kroz smijeh je odgovorio zid.

- A gdje su ti onda ta tvoja usta?

- Tamo dolje, u kutu sobe.

- Gdje?

- Iza kreveta. Sagni se i pogledaj!

Starac se smrknuo, i još neko vrijeme oklijevajući stajao pred zidom, no onda je ipak pošao provjeriti govori li zid zaista istinu. Kao da sama činjenica što čuje njegov glas nije bila dovoljna da otkloni svaku sumnju. Kleknuo je pokraj kreveta, a potom se potrbuške ispružio po prašnjavom podu. Pogledom je, u smjeru mračnog kuta ispod kreveta, stao tražiti usta kroz koja mu se obraćao zid njegove sobe.

- Nego, da te pitam, starče, sjećaš li je se još? Pamtiš li još njezin glas?

Starac je zastao. Zid je ubrzo nastavio, shvativši da su starčeva unutarnja previranja nadvladala njegovu želju za razgovorom:

- No, reci mi! Sjećaš li se, recimo, kako te grlila i tetošila kada si ono jednom dva tjedna ležao s groznicom, i temperaturom preko četrdeset?

- Sjećam se - pokleknuo je starac pred upitima - kako se ne bih sjećao. Vjerojatno mi je i život spasila tada. Da nije bdjela nada mnom svo to vrijeme, i oblozima mi skidala temperaturu, vjerojatno se ne bih bio izvukao. Da.

- A sjećaš li se svih onih bijelih večeri, koje ste šutke provodili jedno drugom u naručju, samo promatrajući kroz prozor snijeg na granama, i uživajući u dodirima?

- Sjećam se.

- A sjećaš li se, starče, kako ste vodili ljubav, baš tu u ovoj sobi, na ovom krevetu, još i prije nego što ste se zavjetovali jedno drugome, onog davnog proljetnog dana? Sjećaš li se te strasti, moj starče? Sjećaš li se njenog toplog vlažnog tijela?

- Da. Sjećam se. Da... Svega se sjećam - sve tiše je odgovarao starac.

- Sjećaš li se mirisa kolača koje je znala peći, starče? Sjećaš li se mirisa njene kose i njenih grudi? Prostruji li ti, katkada, starče, kroz nosnice miris njene kože?

- Da... - posve tiho je izustio starac, i klonuo.

- Bi li volio ponovno je vidjeti, starče? - upitao je, sada sasvim nježno, zid.

No, umjesto glasom, starac je odgovorio disanjem. Sve plitkijim... Sve sporijim i sporijim...

Zid je zamuknuo. Grmljavina se stišala, svjetlo u sobi ugasilo, a hladni vjetar se polako povlačio natrag kroz otvoreni prozor, bogatiji za jednu iscrpljenu, dotrajalu, i pronađenu dušu.