Kiosk je jedan od osnovnih stupova civilizacije. Gdjegod da se nađem, kiosk je mjesto u kojem praktički pronađem sve što mi je nužno potrebno da bih preživio, i ostao u kakvom-takvom kontaktu sa događanjima iz vanjskog svijeta. Nije li to hvale vrijedna svrha?

Nekoliko blokova od moje kuće, već dugi niz godina radi jedan kiosk. Radi dosljedno etiketi nalijepljenoj na staklu: "Non-Stop". To znači, dvadesetčetiri sata dnevno, sedam dana u tjednu. Zatvara se tek na Badnjak i Silvestrovo, u osam sati navečer, i već se sljedećeg dana otvara ponovno u osam ujutro. Osim ta dva blagdana, izuzetak je jedino još i post-novogodišnja inventura, ali i za tu priliku obično biraju trenutak kada su svi drugi kiosci otvoreni. Eto, toliko su vlasnici tog plemenitog prodajnog mjesta, da ne kažem hrama, pošteni i obzirni prema nama redovnim potrošačima.

Djelatnici u tom kiosku su vrlo topli, dragi i srdačni ljudi. Izmjenjuju se: jedna starija deblja gospođa, jedan viši mlađi gospodin, i još jedna mlađa, doduše neugledna, gospodična. Iako ih ne poznajem poimence, sa svima njima sam na "Bok, sused!", a nakon toliko godina, više niti ne pripisujem natprirodnim telepatskim sposobnostima to što uvijek znaju predvidjeti kada i po što dolazim.

Istini za volju, skup je to kiosk. Svi artikli kojima cijena nije striktno određena kojekakvim državnim ili prirodnim zakonima, u prosjeku su i po pedeset posto skuplji nego u običnim trgovinama. Ipak, mislim da je to opravdana cijena luksuza da si u bilo koje doba dana ili noći možete skoknuti po cigarete, novine, pivo, sokove, kondome, grickalice, i ostale, ponekad prijeko potrebne, sitnice. Kako sam dosta rastresena osoba, nerijetko je i mene znao spašavati, kada bih ostao bez... cigareta u dva ili tri ujutro.

Dva metra desno od tog kioska je lokal, koji je kroz sav taj niz godina očito izmijenio velik broj, kako vlasnika, tako i namjena. Prodavalo se tu svašta: od tehničke robe i mobitela, pa sve do ženskih cipela, torbica i parfema. Vragćegaznat zbog čega, možda zbog lošeg ciljanja potreba lokalnog tržišta, a možda zbog visokih cijena uzrokovanih skupoćom najamnine lokala u centru metropole, sve te trgovine propadale su ubrzo nakon što bi se otvorile. Činilo se kao da je to mjesto ukleto, i da nikada tamo nešto neće profunkcionirati. Mikroekonomski Bermudski trokut.

Prije par tjedana, počeli su ga ponovno preuređivati. "Gle! Opet neki nadobudni naivni optimist otvara svoju poslovnu grobnicu", sprdali smo se tako, promatrajući radnike kako uređuju unutrašnjost i unose nove police i ormare, "Bogzna što će opet sad tu niknut?".

I onda, prije otprilike tjedan dana, na tom mjestu svoju je djelatnost započeo novi - kiosk!

Na razmaku od jednog metra, ljudi sada imaju mogućnost odabrati između dva kioska. "Hm. Vrlo smjelo, odvažno, i... vrlo vrlo glupo, zar ne?", čudili smo se, "Pa, kako to oni misle preoteti klijentelu ovom starom dobrom kiosku, na kojega su svi ovdje već odavno navikli?".

Drugog dana, dok sam prolazio tuda, samo sam nonšalantno, u prolazu, bacio pogled. Cijene - slične, asortiman - sličan, čak ima i sličnu nadstrešnicu kao i ovaj stari. Ništa posebno. Ali. ALI!

"Dobar dan! Izvolite?", ljupkim mladenačkim glasom mi je doviknula prodavačica iz novog kioska. U prirodnom skladu s glasom, bio je tu, naravno, i stas. Mlado žensko biće, crne kose, kosih plavih očiju, i prekrasna pametna osmijeha, u stvari, najbližeg opisa kao "Catherine Zeta-Jones sa bujnom divljom kosom". Moj istančani muški instinkt mi pouzdano govori da ženska osoba takva izgleda, također sigurno mora biti i dobra u duši. "Ma da... ništa, ništa... hvala... samo gledam...", promrmljao sam i pobjegao glavom bez obzira. "Kakva nelojalna konkurencija", pomislih, "i sad se ti bori protiv toga. E moj stari dobri kiošče, čini mi se da si ti odkioscirao svoje".

Podlegao sam. Svjesno svladan modernim tržišnim zakonima i marketingom, odbacio sam svoje duboko ukorijenjene principe. Koji sam ja slabić. Sada poskrivečki kupujem novine i cigarete, pazeći da me moji "bivši prijatelji" iz staroga kioska ne vide. Sramim se.

No, da...

Sad ću vjerojatno barem češće prestajati pušiti. Pa ću, kao i uvijek, u naletu samouvjerenosti, odlučnosti i dosljednosti, u afektu, pobacati sve zalihe kutija u smeće, a onda ubrzo shvatiti da mi se opet puši. Pa neće biti druge, nego zaletiti se do kioska.

Ovog novog, naravno.