Kao svaki pravi meteoropat, s glavoboljom u rukama i nogama, vraćao sam se umoran kući.
Bilo je već prošlo ovih tamnih šest sati navečer. Nezainteresirano sam promatrao metežne ulice, obješene obrise prolaznika u svjetlucavoj gradskoj izmaglici, i nervozna lica vozača, za moj ukus i osjetila, prelakih na trubama svojih automobila.
Da nisam vidio paru iz svojih ustiju ispred nosa, ne bih mogao sa sigurnošću procijeniti je li bilo hladno ili toplo. Možda je i kišilo - ne znam. Pomno sam osluškivao zvukove koji su dopirali iz zgrada kraj kojih sam prolazio, nadajući se da ću, kroz nervozni žamor i psovke, začuti i neki utješni pucanj nekog samoubojice.
Na parsto metara od kuće, naletio sam na susjeda. Mimoišli smo se, uz onaj kratki kurtoazni dobrosusjedski dijalog u prolazu.
- 'bar dan!
- Bok, sused. Kak' smo?
- A, evo, ide nekako. Vi?
- Je, je...
- Ovo vrijeme će nas ubit, jel' da?
- Je, je...
- Bok, sused.
- 'đenja.
Za minutu sam već otvarao vrata svoje zgrade. Ušao sam u haustor i, kao i obično, bacio pogled na poštanski sandučić. Pošte nije bilo, no u bravi susjedovog sandučića primijetio sam grozd njegovih ključeva. Stan, auto, garaža, vikendica u Zagorju - sve je bilo tu. Sva njegova pokretnina i nekretnina bili su mi tog trenutka na dlanu, kao dječje igračkice iz jaja iznenađenja. Osjetio sam moć ograničenu isključivo mojim razabirom dobra i zla.
Ipak, ti si uzoran građanin i dobar susjed - pobijedio je glas sa desnog ramena. Susjedove ključeve ću uzeti, i odnijeti njegovoj supruzi, ako je kod kuće; a ako nije, ostavit ću mu poruku na vratima da su kod mene. U svakom slučaju, pogotovo u ovakvim meteorološkim prilikama, neću ih ostaviti ovdje, pa da ih se dokopa neki strvinar sa drukčijim moralnim načelima.
Uspeo sam se stubama i pozvonio na vrata susjedovog stana.
- 'bar dan, suseda - pozdravih ljubazno.
- O, bok, sused, vi ste! - nasmiješila se susjedova žena.
- Je, je, ja sam. Naime, evo, izgleda da je vaš muž ostavio ključeve u poštanskom sandučiću, pa sam vam ih donio...
- Aaaa... hvala, sused... hvala... - zamišljeno reče preuzimajući ključeve.
Baš kada sam htio pozdraviti i otići dalje svojim putem, susjeda je, vjerojatno također potrgana vremenom, zbunjeno nastavila:
- Ja... stvarno... ne znam zašto je ostavio ključeve u sandučiću...
- ?
Začuđeno sam je pogledao. Namrštila se. Slegnula je ramenima promatrajući ključeve, i vidljivo ulažući nadljudski napor u razmišljanje o tomu što je to bilo što je nagnalo njenog muža da ostavi svoje ključeve u poštanskom sandučiću.
- Stvarno, ne znam ni ja - odgovorih tupavo, i k tomu još, da ne ostanem dužan, kiselo nasmiješen, dodam - hvala...
- Da, da... Mislim, ne - hvala tebi... Bok, sused.
- 'đenja...
Ušao sam u svoj stan, popio treću tabletu protiv glavobolje, i legao u polumrak i tišinu svoga doma. Tama okrepljuje, a tišina šapuće:
- Tijelo uronjeno u teške vremenske prilike izgubi onoliko na težini koliko teži istisnuta lucidnost.
