Sa hladnim ljetnim jutrom u našem malom mistu, osvanuo je i nesvakidašnji prizor. Graja uzbuđene djece razbudila je i nas, koji kasno liježemo, a kasno se i budimo:

- Vidi! Morski pas!
- Di je? Ma di je?!
- Eno ga uz rivu!
- Vidi stvrano – morski pas!

Ma – odmahnuo sam glavom – nije tu rijetkost da neki od ribara slučajno u mrežu ili vršu ulovi nekog manjeg kostelja ili modrulja. A možda je opet i samo neukost kontinentalne djece, koja jednako nerijetko znaju zamijeniti morsku mačku za morskog psa. Nije sličnost baš tolika, no – događa se. U svakom slučaju, brzopleto sam zaključio da ne treba pridodavati neku posebnu pažnju toj strci i nastavio sa redovnim jutarnjim ritualima.

Tek nešto kasnije, krenuo sam drugom stranom rive na kavu, da u miru pročitam dnevni tisak. Putem naiđem na Goreta – rođaka i malomišćanskog ribara. Nije imao na licu svoj uobičajeni otočki, prefrigani osmjeh, već je više izgledao uplašeno.

- Bok! – rekoh.
- E!
- Kakvo nam se to loše vrijeme sprema? – htjedoh započeti uobičajeno ćakulanje.
- Da, loše... – smrknuo se, pa nastavio – nego jesi l' vidija šta nan je osvanulo jutros?
- Ne. Što?
- Pa evo tu – i upre prstom u kraj rive, nekih dvadesetak metara dalje. – neki je vrag potopija pasa.
- Što?
- E – potvrdio je – ...sveza mu korpo-morto ok'vrata i bacija umore.

Još kada sam na mjestu u moru uz rivu, u koje je pokazao prstom, vidio svežanj bijele plahte, sve mi je bilo jasno. Gore je nastavio:

- Pa ako ga se već namirija rišit, moga ga je odvest na Šoltu i ostavit negdi tamo ušumi. Pa bar nek' jadna beštija ima neke šanse. Ovako... Jadni smo ti mi svit - judi.

Prišao sam bliže. Srce mi je zakucalo.

Neopisiv smrad crkotine. I muhe.

Tko nikada nije vidio izmasakriranu životinju, neće znati o čemu govorim. Jedno je slučajno stradala mačka ili zec na cesti, ili pregladnjeli golub u parku, a drugo je neljudskom rukom unakaženi pas.

Mali crni mješanac, umotan u bijelu plahtu i konopom vezan za kamen na dnu mora.

Trbuh napuhnut od mora.

Izokrenute očne jabučice, napete, potpuno bijele, napol ispale iz duplji, jezivi su svjedoci muka koje je ova životinja proživljavala u svojim posljednjim trenucima, boreći se za bar još jedan dah.

Sitni valići vjetra, utišanog pod okriljem duboke vale, valjali su mu, do korijena isplaženi jezik. Tako beživotan, doimao se poput komada mlohave krpe. Gornju usnicu su već očito bile načele ribe, pa je lelujajući na morskim valovima, otkrivala jaku pseću čeljust.

Stražnja desna noga ukočeno je virila iz mora, kazujući da životinja tako mrtva pluta još od noćas.

Ja danas nisam ništa jeo. Nemam apetita.

Ja se danas ne smijem. Ništa me ne veseli.

Ja se danas ne krećem mnogo. Noge su mi slabe i koljena klecava.

Ja ću danas teško zaspati – znam. Dok mi krv ovako vrije u glavi – ne spava mi se nimalo. Slika je previše svježa.

Bijes.

Strahovit bijes.

Pička mu materina.