Imao sam tu sreću da je moj otac prije 30 i nešto godina uvidio zahvalnost malog tehnološkog luksuza i imao mogućnosti kupiti kameru za 8 mm video vrpcu. Neke scene iz mojeg najranijeg djetinjstva, kojih se danas sigurno više ne bih mogao sjetiti, tako su ostale zabilježene za vremena kada će mi itekako mnogo značiti. I ne samo meni. Većina tih kratkometražnih amaterskih uradaka je naravno snimljena na moru i prikazuje vesele aktove malog jedno-/dvo-/tro- godišnjeg bezbrižnog dječačića, prepuštenog radostima igara u plićacima i kamenim žalima jednog od naših jadranskih otoka, gdje smo provodili 3 mjeseca svakog ljeta. Sudeći po izrazima na njihovim licima dok gledaju te snimke, i mojim roditeljima predstavljaju neku sentimentalnu vrijednost. A na kraju krajeva i odabranica mog života, relativno lakom poredbom može rekonstruirati napredak mojih fizičkih vrijednosti tokom života. Naravno, uz obavezne salve smijeha koje su jednostavno dio tradicije kolektivnog pregledavanja starih obiteljskih video vrpci.

Sama kvaliteta zapisa tih pokretnih slika danas sigurno ne bi prošla internu provjeru niti u naj niskobudžetnijim tajvanskim tvornicama video opreme, a kamoli u kakvom Sonyju, Panasonicu ili Samsungu. Zvuka nema. Broj sličica u sekundi je vidljivo mali. Slika je mutna. Kontrast katastrofalan. One poznate dust & scratches šare su tu, usprkos svom silnom trudu očuvanja vrpci. Boje su... pa ako ih i ima, cijeli spektar kao da naginje nekakvoj čudnoj nijansi smeđe, za koju je priroda valjda izmislila i posebnu valnu duljinu. Čak i zelena trava i plavo more i nebo, iako bi ih još uvijek mogli definirati kao zelenu i plavu - nekako izgledaju smeđe. Svako malo neka sličica filma nedostaje: vrpca zapne u onom kolutu, a toplina jakog projektorskog svjetla ju u par sekundi jednostavno propali na tom mjestu. Tužan kratki trenutak kada nemoćno na zidu promatrate kako bjelina proždire trenutak koji ste jednom davno proživjeli. Od sredine slike prema njenim rubovima.

Možda je baš i čar u toj nekvaliteti. Možda zato te slike izgledaju toliko čarobno, jer teško je i povjerovati da su ikad bile i snimljene na ovoj istoj kugli zemaljskoj po kojoj danas hodamo. Te slike su iz nekog drugog vremena i prostora - izgubljenog zauvjek. A možda je samo to što je ta nekvalitetna stvarna slika toliko prokleto slična ishlapljelom zapisu u našim glavama, pa nas pogađa iznutra, na jednoj nostalgičnoj razini. Kako bilo da bilo, uvijek istom jačinom zatrese usnice.

Za svoj 3. rođendan, moja je kćer od familije dobila svoj prvi bicikl. Obični mali dječji bicikl, sa dva mala pomoćna kotačića, torpedo sustavom kočenja i obaveznim malim iritantnim zvoncem na lijevoj ručkici. Točno onakav kakav bi svako dijete poželjelo za rođendan.

Danas sam je prvi put poveo na parkiralište iza zgrade i učio voziti bicikl. Očekivao sam da ću barem malčice osjetiti taj duh prošlosti u tom trenutku. Da ću uživo moći udahnuti tu sjetu sa 8 milimetarske vrpce. Jer to su ti trenuci iz djetinjstva na čiju nam se samu pomisao jednog dana ježi koža i kida duša.

To je bilo onda kada me otac učio voziti bicikl.

Nisam stigao. Dok me odgovornost povlačila za rukav, trenutak je prošao šutke pokraj mene. Previše sam bio usredotočen na davanje savjeta, na paženje da ne naiđe auto, da bicikl ne počne skretati prema rubu... bezbroj sitnica koje su mi odvraćale pažnju od čarolije trenutka. A bio sam ga toliko svjestan samo tren prije no što je stvarno i počeo.

Snimanje kamerom je inače muška (koji šovinist!) dužnost u obitelji, ali moja prioritetna zadaća je ovog puta bila naučiti dijete voziti bicikl. Zato se naše Mini DV kamerice sa prozora prihvatila majka. Nisam još pogledao. Odgađam...

Ne znam. Možda čekam da trenutak prijeđe na onu stranu sjećanja, gdje su slike mutne i smeđe.