Mi smo se sreli na zvijezdi što se zove Zemlja. Naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj) stoji za nama dalek, gotovo beskrajan, da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli.
Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. Kroz naše ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše.
O kad se opet rastanemo i pođemo na naše tamne putove kroz beskraj, na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi?
I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili na nekoj zvijezdi što se zove Zemlja?
Antun Branko Šimić (Drinovci kod Gruda, 18. studenog 1898. - Zagreb, 2. svibnja 1925.) je pjesnik, esejist, kritičar i prevoditelj
Neki je čovjek našao jaje od orla i stavio ga pod kvočku. S pilićima se izlegao orlić koji je rastao poput pileta. Kvocao je i kokodakao; čeprkao je po zemlji tražeći crve; mahao je krilima i uspio je preletjeti nekoliko metara zrakom.
Godine su prošle. Jednog dana, orao, koji je u međuvremenu ostario, ugledao je iznad sebe veličanstvenu pticu u zraku. Kraljevskim dostojanstvom kružila je nebom gotovo i ne mašući krilima.
Začaran onim što vidi, upitao je: "Tko je to?"
"To je kralj ptica, orao". reče susjeda. "On pripada nebu, a mi pripadamo zemlji - mi smo kokoši."
I tako je orao živio i uginuo kao kokoš jer je mislio da je i on kokoš.
Anthony de Mello
"Svi koji nas ne mogu stići, uvijek kažu da smo - zalutali".
(Marie von Ebner-Eschenbach)
ljubila bih te
dok čitaš novine u pidžami na pruge
dok ručaš bez volje
i onih dana kad mi baš nitko ne treba
ljubila bih te
i kad mi dojadiš
i kad si protiv mene
po noći dok sniježi
a tebe izdajnički nema
ljubila bih te
na sjednicama
u tramvaju
dok spavam ružna i neljubljena
i onda kad nizašto nemam vremena
ljubila bih te žedna i bolesna
i drugim zanesena
pod morem
dok ljubim muža
kad idem zubaru
i cijelim putem do neba
ljubila bih te i kad postanem
svoja sjena
makar se unuci smijali
kad ti se drijema
i onda kad ne budem znala da ljubim
niti zbog čega
ljubila bih te
kao biljka kao šljunak kao zvijer
i kao žena
i kad mi se čini kao da nikad
nikoga ljubila nisam
ja bih te ljubila
i mrtva bih
i trudna
i nerođena
Ana Horvat
< | svibanj, 2012 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Kad bih sve jezike ljudske govorio,
i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva
i sve spoznaje,
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao - ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imetak
i kada bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao
- ništa mi ne bi koristilo.
Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi,
ljubav nikad ne prestaje.
Sada spoznajem djelomično,
a sada ću spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!
A sada ostaju vjera, nada i ljubav
- to troje -
ali najveća je među njima ljubav.
...Korinčanima iz Svetog pisma
Glas iz pustinje - Zoran Vukman
Antun Matošević duhovna poezija
apokalipsa-danas
Emino srce
partiture sna
Boljun
Neris
s druge strane
zamak duše
duhovna obnova
san-sna-snu
tesa
blijedoplavi ženski rukopis
ura
odvikavanje
mama posebnog djeteta
Sunčicaa. :)
Uphere In My Tree
Lovela
Free Counter | Diseño Web |