milord 55

utorak, 20.10.2009.

Jesen na brdu nepotrebnih stvari



Jednog sam jutra odvozio staru sobu na smetlište. Raspilio sam veće komade, složio u auto, a žurba, koja mene nikada ne ostavlja, uputila me odmah na to brdo.
Bijaše puno skliskog blata. Isparavale su se netom dovezene hrpe i tužile nebu pritajene vatre. Mirisalo je na snijeg.
Smjesta sam bio okružen znatiželjom izvana, i oboden prijetnjom iznutra. Začas su se skupili novi znanci:
• nazovičuvar, rječit i suveren, jedini ovlašten govoriti na ovom vrhu.
• Ramiz, mlađi, umoran od objašnjavanja i vezan s nekim u daljini.
• žena, starija, nju sam odmah procijenio teškom i zadužio da bude Ramizu majka.
• trojica, još više nepoznatih, malo sa strane i niže, ložili složno vatru u limenoj bačvi.
• i jedan, sam, sjeđaše ne kanti i čitaše; omotala ga bura što na ovim uzvisinama ujesen ne prestaje.
Skoro sam se uzbudio. Peku li ti ljudi išta na tim svojim vatrama? Bože, jesam li se utješio vidjevši da nisam najsirotiji?
Bacali smo skupa daske i ladice, a ja sam smišljao povratak. Pomagači su zagledali komade i nisu nalazili ništa vrijedno: nije to dobro ni za loženje, gori sporo i bez plamena.
Gospođa je noćne ormariće odvajala sebi. Gospođa otvara ladice i baca nešto upornom na kanti: “Čitaj i ovo”. Uporni obara bilježnicu i priklapa je nogom, kao za klanje, kasnije, kad bude imao vremena, ali pustio je mene pogledati.
Pa, bilo je to moje!
Pisalo je:


Predug mi leži prvi dan i služba, ali On hoće samo srce, i ne da da se obeshrabrim.

Sada sam otet životu, i bit ću stjeran u opkole, u opkope, u opsjene...

...u oblak nemaran kao dijete što pušta kišu na ostarjele grane i topi zemlju glasnim, neutješnim daždom.


Pritajio sam se: nitko pravo nije ni gledao.
Priskočio sam čuvaru i svrstao se uz lokalnu vlast. Izgleda da me pozna. Već me bio pitao: ”Ča, niste i vi jedan inžinjer, pa da peljete sam škovace!? Ča, ne poznate našu direktoricu?”
Odahnuo sam: “Skupa smo radili... sigurno vam je jako dobra.”
“Je, ma i ne more biti....” položio je i on svoju slučajnu mudrost uz moju. I ode. Svi koji poznaju vještinu dobrog savjeta, kažu: ne daj se izmjeriti.
Odjednom, bračo, odlazim vam ja. Oslobodio sam se stvari. Uzmaknuli su ljudi u krajolik.
Dolje, kamo se vračam, pred opasnošću svršetka još plešu stare slavjanske vile. Drage, smetene, snene, glinene posude kao svi, samo se truse i slamaju.
Sustižu sitne misli, nemirne kao pčele na letu. Iz pusta kraja gdje riječ ne služi svijetu i ne da nade u naknadu, obnavljam plodna polja taštine.
Nenavikao na trud, zatajit ću i bol u nogama: ti čekaš podno ljudskih nogu.
Da i ja dođem, a mjesto me neće.